Oko 300 miliona maraka godišnje se izdvaja za Oružane snage BiH, a vojnici su gladni, goli i bosi, u dotrajalnim vozilima i još starijim kasarnama, u kojim je temperatura baš kao u - hladnjačama. Kako izgleda prosječan tenk, ne smijem ni da pomislim.
Pogled na vod iz ptičje perspektive liči na šahovsku tablu, zbog izblijedjelih uniformi koje vojnici ne mijenjaju i po deset godina.
Da nije žalosno, mogli bismo se smijati vrtoglavim ciframa koje trošimo za vojsku. Najveći budžetski potrošač liči na rupu bez dna, koja guta svote kojima bi se mogle renovirati stotine ili hiljade ambulanti, učionica, putnih pravaca...
Nemamo mi tu finansijsku injekciju koju bismo mogli ubrizgati Ministarstvu odbrane BiH.
Da nevolja bude veća, Oružane snage BiH trese i nedostatak kadra. Ostali su u protekle tri godine bez deset pilota, a te stručnjake nemoguće je nadoknaditi preko noći.
Lako je na brzinu uhljebiti rođake na pozicije, recimo, šefa kabineta ili direktora javnog preduzeća. Put od polaznika do pilota podrazumijeva višegodišnju obuku i mnogo para, tako da politiku ovaj kadar ne interesuje.
Čak i ako riješimo kadrovske probleme u Oružanim snagama BiH, ništa nismo napravili. Helikopteri su im stari i do 50 godina, a resursi korištenja su im na izmaku. Za neke od njih remont nije isplativ.
Pitam se zna li iko, makar orijentaciono, koliko je stotina miliona maraka, ili koliko milijardi, potrebno da se stanje u Oružanim snagama BiH normalizuje bar minimalno.
Neki tvrde da je vojska ogledalo države. Naše ogledalo odavno je zrelo za naredbu - voljno!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.