Godinu dana nakon što je u terorističkom napadu u Zvorniku stradao policajac, a teško ranjena njegova dvojica kolega, zlokobni pucanj nije ubio suživot u ovom gradu, što su građani od tada pokazali tri stotine šezdeset pet puta.
Nikad neću, a i ne mogu zaboraviti dan kad sam iz Banjaluke otišao put ovog grada, kako bih se lično uvjerio u slike koje sam veče ranije gledao na televiziji. Otišao sam da izvještavam o velikoj nesreći i tragediji, a ipak sam se vratio punog srca.
Grad na Drini dan nakon ubistva vrvio je od zvaničnika, policije, kao i novinara koji su građane progonili na gotovo svakom ćošku. Zanimalo nas je sve - od istine do poluinformacije, trača, nagađanja.
Ekipe su išle gotovo svakoj kući koja je na bilo koji način povezana sa cijelim haosom pa tako mir nisu imale ni unesrećene majke, kako ubijenog, tako i onog koji je iz nikad objašnjenog razloga to učinio.
Malo ko je od nas shvatio da smo se niotkuda i bez najave pojavili i upali u živote ljudi koje inače nikad ne bismo ni spomenuli u svojim pričama da se sve nije desilo. Ipak, malo ko nam je to uzeo za zlo.
I bez izjava, u vazduhu se tih dana osjećalo da je jednima bilo žao što je to učinio pripadnik njihovog naroda, dok su drugi od samog početka bili svjesni da je to čin pojedinca.
I pored toga osjećala se određena doza stida za sve što se desilo, a sa čim realno sami građani nemaju puno veze.
Godinu dana poslije Zvornik više ne puni naslovne strane dnevnih novina. Nema ni otvorenih emisija, uključenja uživo, gostovanja eksperata, ekskluzivnih ispovijesti. Ostaje sjećanje na dan kada se policijska dužnost branila i dokazivala životom, a radikalne ideje plaćale istim.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.