Oko 150 radnika došlo je pred zgradu Vlade FBiH u Sarajevu. Došli su umorni od osmomjesečnog smišljanja načina da prežive zajedno s porodicama jer platu nemaju od jula.
Umorni od brige kako će u penziju jer doprinose nemaju 15 godina. Manje je bitno čiji su to radnici, koje firme, jer ih je veliki broj u sličnoj situaciji. Ali bili su to radnici Željezare Zenica, nekadašnjeg giganta, što zvuči poznato s obzirom na to da su mnogi giganti gurnuti u propast.
U propast ih je gurnula privatizacija u koju ih je odvela vlast. Željezara je državno preduzeće, opet je kriva vlast, direktno ili indirektno.
Zato čudi da se Vladi s ulice obratilo samo 150 izmučenih ljudi. Hiljade ih ima svoje mučne radničke priče. Uvijek iz istih razloga. Rade džaba. Niko ih ne pita imaju li djecu i kako ih hrane, školuju, kako ih vode doktoru kada su bolesni, kako se oni sami liječe jer su sigurno svi oboljeli, ako ništa od brige i straha šta će sutra. Ne traže oni mnogo, samo ono što im pripada. Ko može da radi neka radi, ko ne može neka ode u penziju. Ništa više, a ni manje.
Radnici Željezare, koja se suprotno svom imenu bavi uglavnom "ishranom za 'Mittal'", kako reče sindikalac, traže da se skine hipoteka s imovine koju ima Porezna uprava da bi objekt mogli prodati radi namirenja dugova toj istoj Poreznoj upravi. Traže do milion KM da podmire dobavljače i mognu se baviti onim čime se bave. Traže samo milion KM, a uzete su im desetine miliona KM.
Bili su blokirali i cestu usljed nemoći i bijesa. Za razumjeti je. Ipak, otišli su nakon još jednog obećanja da će se pokušati riješiti problem i to tek za sedam dana. Biće sastanak, još jedan u nizu.
Poznata je to priča. Nekad se nešto i riješi, ali uglavnom privremeno. Nekad se ne riješi godinama i duže. A šta rade sindikati, onaj glavni i oni granski? Pa u toku su pripreme za kongrese, gdje će se opet birati predsjednici na četiri godine. Svak se o svom jadu valjda zabavio. Dođe se da se slika pored radnika. Gleda se kako firme idu u stečaj. Bori se riječima. Djela malo ima. Svi su samostalni u savezu i niko nikom ništa ne može. Masovnim protestima se prijeti pred izbore, one sindikalne, i malo poslije toga. I to je to. Stvarno čudi da je pred Vladu FBiH došlo samo 150 gladnih, umornih, ojađenih radnika. Čudi i da ih nema pred sindikatom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.