Srušio se mrtav Đuro Brodarac. Izdalo ga je srce - junačko, hrvatsko, generalsko i hadezeovsko prvoboračko srce, koje je zadnjih godina sve sporije kucalo u grudima pretilog pijanca i kabadahije, bivšeg sisačko-moslavačkog župana, gospodara života i smrti u hrvatsko-srpskoj Krajini iz koje je u deset godina, između dva popisa na početku i na kraju devedesetih godina, protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi!
To je rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima za teritorij, bijelu tehniku i rasnu čistoću nacionalnog bića, a Đuro Brodarac ipak je ostao epizodist uz domaće glavne junake poput Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa. Zašto? Dovoljno se gurao u prve redove partijskih sabora, sinjskih alki i ostalih domoljubnih prigodničarskih parada, a u svojoj autonomnoj pokrajini uspio je uspostaviti čvrstu vlast u društvu te kontrolu nad ekonomijom, režim poput Šeksova i Glavaševa zasnovanog u istočnoslavonskom "vražjem trokutu" Osijek-Vinkovci-Vukovar. No, stvar je u tome što je Brodarac, zapravo, bio drugorazredni bezveznjak, ništarija i bijednik, koji je, doduše, organizirao prvorazredni zločinački pothvat, ali nije posjedovao "star quality", koji odlikuje jednog Merčepa, niti sotonsku inteligenciju jednoga Glavaša... Nedostajao mu je, osim toga, politički menadžer poput Šeksa.
Brodarcu su u Sisak kao "političkog komesara" HDZ-a, odnosno šefa Kriznog štaba, poslali Ivana Bobetka, generalskog sina, ranije glavnog političkog tajnika stranke: koji je tu važnu dužnost obnašao između mandata Stipe Mesića i Ivića Pašalića - ali mladi Bobetko bio je također trećerazredni žicar i brzo je izgorio u političkim i kriznim poslovima. I sam sklon alkoholu, sa sličnim dijagnozama poput Brodarca, ispao je iz politike, otvorio pekarnicu i čekao da mu otac umre kako bi njegovu vilu, najljepšu na Tuškancu, prodao starom Tedeschiju pa pribavio novac nužan za birtijaške ekspade. Nije ni Šeks, naravno, sasvim nesklon piću, ali on je uvijek ostao u političkoj formi da svom "regionalnom pomoćniku za teror" osigura potrebnu političku logistiku na Pantovčku i na Markovu trgu...
Kad su Brodarca priveli na policiju i odveli na sud pa otpremili u zatvor i odanle premjestili u zatvorsku bolnicu, srce mu je otkazalo i on je blago u Gospodinu preminuo. Šezdesetsedmogodišnji momak s brkovima, koji su mu trebali pridati izgled sisačko-moslavačkog Pancha Ville (iako su, zapravo, nepogrešivo odavali ono što i jest bio - penzionirani sisački krovopokrivač), tako se jeftino izvukao od odgovornosti za ratne zločine. Zločini su mu omogućili dvadest godina fenomenalnog života, a prijateljica smrt besprizivno ga je oslobodila krivične, političke i moralne odgovornosti, doživotne robije i sramote što bi sad, po pravu, trebalo prenijeti na sve njegove saučesnike, suradnike, partijske drugove i ostale tipove s kojima je, od bespuća do beščašća, harao po ratnom i poratnom Sisku...
Kad je Brodarac uhićen, njegov odvjetnik zatražio je kućni pritvor bojeći se za delikatno zdravlje klijenta optuženog za mučko ubojstvo trideset i jednog civila. Pošto je Đuka umro, vjerojatno od straha, advokat je digao neviđenu dreku optužujući državu "za umorstvo generala koji je ovu državu i stvarao". On te stvari zna, jer nije bilo tko, nego doajen hadezeovske politike, Petar Šale, pomoćnik ministra pravde u jednoj od opskurnih Tuđmanovih vlada na početku rata, u kojima su se najokorjelije bivše komunjare smjenjivale s najokorjelijim bivšim udbašima. Brodarac je optužen za ratne zločine izvršene 1991. i 1992. godine, dakle baš dok je Šale bio pomoćnik ministra pravde, a pravdu po provinciji zapravo dijelili eskadroni smrti, kojima su upravljali likovi poput Đure Brodarca. Šale je, dakle, stari ratni drug i sudionik tog hadezeovskog projekta etničkog čišćenja, koji se formulacijom njihova vođe i predsjednika, dr. Franje Tuđmana, eufemistički nazivao "humanom razmjenom stanovništva" što se tehnički realizirala uz primjenu odgovarajuće artiljerijske pripreme.
Teren je podijeljen na sljedeći način: u Vukovaru djeluje inženjer Tomica Merčep, šef HDZ-a. On se okružio skupinom kriminalaca kojima zapovijeda Munib Suljić. Odmah započinju iznude i teror srpskog stanovništva na teritoriju koji kontrolira hrvatska vlast. U Osijeku je pouzdani Glavaš, a on je za zapovjednika svog eskadrona smrti uzeo Ivicu Krnjaka, međunarodnog kriminalca s kojim je Vladimir Šeks svojedobno na robiji igrao nogomet, pa ga je mogao preporučiti za šturmfrirera "Branimirove obrambene bojne" što operira iz mučionica po garažama i mesnicama, odakle se leševi otpremaju i bacaju u Savu. U Sisku, politički nadzor ima pak Bobetko, a vojno-policijski Brodarac, koji je ustrojio razgranatu terorističku mrežu antiterorističkih odreda koji će pobiti na stotine ljude i njihove leševe pobaciti u Savu. U Gospiću, za političkog se šefa nametnuo Tihomir Orešković, koji je dobio vezu prema Šušku preko sadašnjeg Bandićevog referenta za zagrebački vodovod. Na terenu zapovijedao je njegov čovjek, drugi sinjski konobar - Mirko Norac, a kako tu nemaju veliku rijeku što teče prema Beogradu, strijeljane učiteljice i druge civile zakapaju po okolnim šumarcima.
To je, ukratko, organizaciona shema ustroja zasnovanog da se još u miru osigura "konačno rješenje" srpskog pitanja. Kako to nije bilo moguće jer je izbio rat, etničko je čišćenje dovršeno vojnim operacijama i pozadinskim organiziranim neorganiziranim djelovanjem marodera…
Đuro Brodarac bio je jedan od najvažnijih "vojskovođa iz pozadine" u Tuđmanovu ratu za Titovo nasljeđe, što se vodio po doktrini koju je Franjo usaglasio još osamdesetih godina sa Dobricom Ćosićem. Predviđala je "raščlanjenje", razudbu Jugoslavije uz razmjenu teritorija i stanovništva između dvaju glavnih partnera - Srbije i Hrvatske. No, kako je u tu fantazmagoriju upao ograničeni Brodarac, sisački krovopokrivač, čovjek bez ikakva političkog ili intelektualnog pokrića, provincijski marginalac kakvi se ondje roje po smrdljivim birtijama?
Kako je, dakle, sisački nekvalificirani radnik Đuro Brodarac pao u ralje hrvatske politike? Tako što se u nju glavačke bacio, jer je umjesto proleterskog tavorenja, mudro odabrao karijeru u avangardi, kao omladinski komunistički funkcioner. Do dvadeset i šeste (rodio se 1944) bavio se produktivnim zanimanjem popravljanja krovova, a onda je uletio u političku karijeru - izabran je za sekretara omladinske organizacije Željezare Sisak, što je automatski donosilo funkciju člana Općinskog odbora SK i člana Upravnog odbora industrijskog kombinata u kojemu je bio zaposlen. Već iduće godine, postao je deputat u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske u mandatu 1967. - 1971. godine (pa je klupe dijelio s Manolićem), a u skladu s političkim kursom reformnog rukovodstva upisao se i u Maticu Hrvatsku. No, kad je uslijedio obračun s maspokovcima, što se na Baniji, u političkoj bazi Milutina Baltića, osobito zdušno provodila - Đuro se odmah prebacio u prve redove reakcije, pa na izvanrednoj skupštini Saveza rezervnih vojnih starješina (naravno da je i on bio poručnik-teritorijalac) zatražio da se iz organizacije izbaci 59 oficira učlanjenih u Maticu. Na sjednici koja se održavala u kinu sisačkog garnizona JNA, izabran je odmah u petočlanu komisiju koja će istražiti sve slučajeve i predložiti "mere". To mu kasnije neće smetati da se, u drugoj priči, prikaže kao "žrtva proljećarskih progona", što su mu "onemogućili da diplomira na Tehnološkom fakultetu". Bit će da je veća smetnja bila odanost pijančevanju, jer mu se karijera, inače, lijepo razvijala - dok su "maspokovci" poput Vlade Gotovca čamili u obližnjoj Gradiški, Đuro je prešao na rad u sisačku Termoelektranu te postao član centralnog Radničkog savjeta poduzeća "Elektroprivreda Jugoslavije" u Beogradu.
Prevratnu 1990. Đuro dočekuje kao aktivist HDZ-a. Tko ga je povezao s tuđmanovskom centralom? Bilo bi logično pretpostaviti - mr. Ivan Bobetko, sin generala Janka, jedan od hadezeovskih "povijesnih vođa" skupljenih po zagrebačkim birtijama gdje se domoljubno recitiralo, deklamiralo i muški udaralo gemištom o ruski mramor na šanku, pa ispotiha govorilo protiv Srba i režima. Stari Bobetko porijeklom je iz Siska - pripadnik prvog partizanskog odreda, on je s grupom obilježenih komunista, čim su Nijemci napali SSSR, pa im je zaprijetilo uhićenje od ustaških vlasti, pobjegao u šumu Brezovica, odakle su napali žandarmerijsku stanicu da se dokopaju oružja, što se danas, na dan 11. lipnja, u Hrvatskoj obilježava kao Dan antifašističke borbe.
Mladi Bobetko pridružuje se pak suprotnoj idejnoj opciji i Franjo ga, čim je započeo rat, imenuje šefom Kriznog stožera za Sisak i Baniju (koja se ubrzo lingvistički osvaja sinonimom Banovina). Đuro Brodarac postat će istodobno načelnik policije, a Josip Brajković, šef lokalnog HDZ-a. Svi oni osnivaju privatne vojske i vlastite eskadrone smrti, koji se, kao paravojne jedinice, ustrojavaju unutar legalnog okvira i tako postaju dio oružanih snaga za koje odgovornost pravno snose hrvatska vlada i država.
Bobetko je u Zagrebu angažirao nečasno otpuštenog policijskog inspektora Jadranka Garbina (albanskog podrijetla, bio je povezan s kosovskom mafijom koja je švercala dragocjene metale i drogu), pa ga ovlastio da osnuje vojnu jedinicu za zaštitu Kriznog stožera, gdje se utaborio odjeven u maskirnu uniformu s nisko pripasanim pištoljem, praćen bogato natapiranom konceptualnom umjetnicom Jasminkom Petter Katalinić, koja ga je poput Gadafijeve tjelohraniteljke posvuda slijedi naoružana sačmaricom. On ju je pritom predstavljao kao svoju "savjetnicu za strateška pitanja". Garbinov odred odabrao je ime "Vukovi", pa je u jednom zagrebačkom butiku dao sašiti crne uniforme. Na glavu su stavili crne australijske šešire priklopljena oboda pa preuzeli zapuštene zgrade Jodnog lječilišta, koji su pretvorili u kasarnu i koncentracioni logor. Odmah su stali haračiti po gradu, pljačkati Srbe, otimati im novac te odvlačiti u svoj logor, gdje su ih podvrgavali torturi pa puštali uz otkup ili ubijali i leševe bacali u rijeku.
U Sisku, hrvatskoj mini-Srebrenici, ubijeno je 595 Srba, 14 Hrvata i dva Bošnjaka, od toga 120 žena. Najviše je bilo umorovljenika, mnogi su bili namještenici Željezare (njih 81). U Rafineriji su radili 42, na Pošti 14, a 18 na željeznici, 25 u bolnici i 68 u poduzeću "Gavrilović" te devetorica u Općini Sisak. Nisu to, dakle, bila stihijska smaknuća po okolnim selima, nego vrlo pomno proveden postupak za postizanje "konačnog rješenja" što se poklapa s minuciozno izvedenim istrebljenjem Židova u Hitlerovoj Njemačkoj.
Ekipa iz Jodnog bila je najučinkovitija - kroz tu vatrenu kupku prošlo je 250 ljudi, a samo su petorica ostali na životu.
Drugu skupinu sačinjavao je Brajkovićev odred iz stacionara "ORA", koji je radio po spiskovima Srba što su im dostavljeni iz službenih arhiva, umjesto da se poput "Vukova" zabavlja hapšenjem po tvornicama gdje se znalo da su većina zaposlenih Srpkinje i Srbi iz okolnih banijskih sela (kao u tekstilnom kombinatu "Siscia"). Kroz ORA je prošlo oko 400 ljudi, ali je samo dio pobijen te bačen u Savu.
Na terenu, znači po naseljima u okolici, djelovala je Specijalna policija pod zapovjedništvom Vladimira Milankovića, Brodarčeva zamjenika, inače predratnog policajca, školovanog na Akademiji Kopnene vojske u Beogradu i ondje obučenog upravo za primjenu vojno-policijske taktike, kojoj se strastveno odao i vlastoručno pobio, kako se čini, najmanje deset civila.
"Leteći odred" na sisačkim terenima formirao je Ekrem Mandal, okupivši među zagrebačkim Bošnjacima razne protuhe i vucibatine pa ih ustrojio u tzv. Handžar-diviziju koja je smaknula jedno 120 Srba. Bazirali su se u Naselju Željezare Sisak, "inženjerskim stanovima" (ondje su naivni komunisti bili sagradili i bazen) u stanu nekog odbjeglog Srbina po imenu - Dragan Sanader.
Ekrem je bio honorarni suradnik nezavisne zločinačke paradržave koja se osnivala na teroru, s tim što je zločin bio ujedno njena ekonomska podloga, jer su se trupe opskrbljivale isključivo pljačkom, pošto u početku nisu primali nikakvu plaću. Jedini legalni prihod bio je od pljačke trezora lokalne poslovnice Privredne banke, gdje je Garbin u ime Kriznog štaba zaplijenio dva milijuna maraka. Kamo su otišle, to ne zna ni Mirna Berend, koja se u to doba, kao dopsinica Hrvatske televizije s njim veoma intenzivno družila…
Bilo je tu još samoustrojenih odreda, tvorničkih straža, antiterorističkih grupa i sličnih razbojničkih skupina, a kakva je njihova borbena vrijednost pokazalo se u prvim okršajima sa srpskim teritorijalcima, kad su se "Vukovi" momentalno razbježali, zbrisali u Zagreb i ondje se pokušali registrirati kao "Eurovuk d.o.o." za uvoz oružja i zaštitarsku djelatnost.
Đuro Brodarac ostao je u Sisku sve do gorke pobjede. U međuvremenu, Bobetko je politički propao jer ga je Tuđman smatrao nevježom, petljancem i alkoholičarom, bezveznjakom koji mu može samo smetati u Saboru, gdje je poslije trećih izbora 1996. razjurio pijance-prvoborce i inokosne desničare koji su ranije malo drukali za Udbu, pa je zadržao samo korifeje korumpiranog režima u koje se uspio uvrstiti i Đuro Brodarac, postigavši imenovanje za sisačko-moslavačkog župana.
U etničkim očišćenom gradu gdje je njegova strahovlada uključivala nadzor nad ilegalnim aktivnostima, postupno je preuzeo ekonomiju, isisavajući državna poduzeća kroz kasu gradskog nogometnog kluba (standardna HDZ-tehnologija, koja se primjenjuje do danas i u Zagrebu i u Splitu). Željezara je propala, a zatim uglavnom i rafinerija, cijela industrija tog nekoć velikog jugoslavenskog industrijskog centra podignutog u doba obnove i izgradnje. Samo ga je jedno mučilo - nikako nije mogao podnijeti što mu je kontroli izmakao petrinjski "Gavrilović", gdje su se poslije "Oluje" vratili nasljednici, pošto su od države još prije rata u privatizaciji kupili dionice, pa strpljivo čekali da se grad i kombinat oslobode, te ušli u posjed, usprkos negodovanju sisačkih dahija. Bio bi ih Brodarac lako skršio na svom terenu da nisu uživali zaštitu svog rođaka Žarka Domljana, kojemu je Tuđman dugovao znatnu zahvalnost jer je ovaj, prilikom Manolićeva saborskog udara, vjerolomno prešao na stranu režima pa fasovao predsjednički stakleni čekič šefa hrvatskog parlamenta te stekao određenu moć koju je kao patronažu mogao posuditi svojoj petrinjskoj veleposjedničkoj tazbini.
Tako je "Gavrilović" opstao kao jedino uspješno poduzeće u sisačkom kraju, a sve drugo propalo je i grad i okolina potonuli su u beznađe. Autore socijalno-kritičnog hrvatskog filma "Ničiji sin" navelo je to da baš u Sisak smjeste radnju depresivne storije o destrukciji poratnog društva u hrvatskoj provinciji - nešto kao "Mad Max" u posthadezeovskoj antiutopiji.
Još potkraj 1997. godine moj nekadašnji profesor, dr. Stipe Šuvar, neizlječivi boljševik i građanski neobično hrabar čovjek, objavio je u svom listu "Hrvatska ljevica", organu njegove malešne stranke, iscrpni dossier o ratnim zločinima na području Siska i ulozi koju su u tome igrali Ivan Bobetko i Đuro Brodarac. Sud je promptno djelovao te izdavača osudio na 50.000 kuna odštete za klevetu i plaćanje sudskih troškova. U "Ljevici" publiciran je poimenični spisak 107 likvidiranih Srba od 611 ljudi koji su do danas identificirani kao žrtve. Još je bilo malo prerano, iako je i masovna štampa, "Globus", "Feral", "Jutrnji" i "Novi list", stala o tome objavljivati tekstove, pa je istina počela pomalo klijati iz ovoga članka u Šuvarovoj "Pravdi".
Brodarac je županovao Siskom - dvanaest godina, sve do 2005. kad ga je Ivo Sanader sklonio na manje vidljivo mjesto. Dr Ivo se već tada odlučio riješiti prominentnih ratnih zločinaca iz prvog reda na sjednicama stranačkog vodstva, ali nije, naravno, bio spreman da to izvede kroz "idejnu diferencijaciju", jer oko toga, kao ni oko Brodarčeva "lika i djela" HDZ nikad nije bio u dilemi. Kao što je to istakao Ivan Jarnjak, potpredsjednik Sabora, Tuđmanov, Sanaderov i Kosoričin laufer, prigodom svečane komemoracije u sisačkom hotelu "Panonija": "Bez ljudi kakav je bio Brodarac nikada ne bi bilo slobodne demokratske Hrvatske! Bio je među prvima u obrani Hrvatske, bio je među najboljima. Meni kao ratnom ministru unutarnjih poslova, on je bio jedan od najboljih načelnika policijskih uprava!"
To kaže jedan od najviših dužnosnika države koja je, valjda ne bez njegova znanja, u regularnom postupku protiv čovjeka na odru podigla tužbu za strašno zločinačko nedjelo! Brodarac je pritom optužen za smrt samo 31 civila, iako je poznato i lako dokazivo da je za većinu smaknuća bila potrebna njegova izravna privola. Jarnjak, dakle, priznaje da je Brodarac kao "jedan od njegovih najboljih policijskih načelnika" izvršavao ono što je on kao ministar od njega tražio ili očekivao. Nije li to dovoljan povod da se odgovornost za sisački zločin digne na višu razinu, upravo na instanciju koja se sama za nj proglasila suodgovornom?
Tada se počela provoditi politika etničkog čišćenja koju je Tuđman najavio još prije raspada Jugoslavije, člankom u tjedniku "European", kao "mirnu razmjenu stnovništva". To je bila ideologija.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.