Objavljivanje pisma nekolicine novinskih i televizijskih profesionalaca novoj ministrici kulture s pozivom da ona u najkraćem roku potakne izmjene Zakona o HRT-u izazvalo je eksploziju straha na Prisavlju. Ondje, naime, još imaju iluzija da bi sadašnja ekipa nekako mogla preživjeti kataklizmu.
Njihov kruzer naletio je na greben, ali se još održava na površini plutajući u mutnim vodama. A s primjenom nekog novog, drukčijeg modela izbora glavnog ravnatelja trebalo bi osigurati odgovornost i kompetentnost u vođenju te ustanove što godišnje proguta milijardu i pol kuna javnog novca prikupljenog iz parafiskalnog nameta, dakle svotu veću od ukupnih dotacija svim hrvatskim brodogradilištima!
Sa stajališta močvarnog rukovodstva s prisavskog Quai de Marais, pismo ima dvije problematične sastavnice - jedno je ocjena da je stanje nepodnošljivo, pa bi svi sadašnji šefovi trebali lijepo podnijeti ostavke, odnosno dati mandate na raspolaganje, i druga - da bi na Hrvatsku radio-televiziju trebalo uvesti principe koji vrijede u upravljanju ostalim velikim javnim poduzećima. To znači da za rad i rezultate netko mora izravno polagati račune i snositi odgovornost. Sad o svemu odlučuje Programsko vijeće u koje su udruge nevladinog sektora izabrale amatere koji za svoj trud ne primaju nikakvu plaću. Stoga ravnatelj - neki Popovac - ne može biti odgovoran za vlastite odlike, jer ih potvrđuje Vijeće koje je i njega izabralo, a još manje odgovorni su urednici, dok su upravo najneodgovorniji direktori, koji jedino vrte pare, a i sami priznaju da se u proizvodnju programa ne razumiju, niti se u nju miješaju više od najnužnije potrebe da promoviraju jednu ili drugu svoju ljubavnicu... Znači, ako Programsko vijeće odobri da se naruči neka preskupa, promašena TV-serija na kojoj se obrne nekoliko milijuna eura, žali se ti, brajko, Udruzi potrošača, ili nekoj sličnoj mutnoj nevladinoj organizaciji, koja je svog predsjednika delegirala u sumnjivo društvo koje, kad ih pogledaš onako na hrpi, izgleda kao da se može kupiti za par hiljada kuna... Možda dojam i vara, ali činjenica je da nikome ne pada na um da, recimo, upravljanje željeznicama povjeri vijeću sastavljenom od predstavnika udruga ratnih udovica, besposlenih književnika i nevladninih stručnjaka za potkivanje buha. A televizija je daleko složenija od željeznica i presudno utječe na razvoj hrvatskog nacionalnog audio-vizuelnog i masmedijskog sektora s godišnjim prometom od 500 milijuna eura!
Tako u praksi izgleda realizacija jednog "europskog" projekta stvaranja nezavisne javne medijske ustanove, tobož zaštićene od stranačkih interesa, kojom se, kako je jednom primijetio predsjednik Josipović, zapravo upravlja preko marioneta. Umjesto, dakle, da stvarni upravljači potežu konce lutkama, lutke glume da su upravljači, a realni politički i korupcijski interesi dotle se posve nesmetano plasiraju u netransparentnoj proceduri.
Kome bi inače moglo pasti na um da na čelo divovskog kombinata promidžbe i zabave postavi nekog Josipa Popovca, koji je tek prije nekoliko godina završio fakultet? Nesretnik je postao glavni direktor firme s gotovo 4.000 zaposlenika, a prethodno je bio producent religijskog programa, zadužen da osigura kameru i tonca ako se u nekom selu dogodi nenadano ukazanje, dok je sve ostalo išlo ondje samo od sebe, pošto se raspop koji vodi program, Sanaderov klasić iz sjemeništa, sam dokotura u studio, pa u svom slotu do mile volje melje o tananim nijansama papinskih poruka...
Žalosna je istina da je ideolog samoupravljačkog idiotizma koji je urodio Programskim vijećem - Vjeran Zuppa, autor zloglasne "Bilježnice", manifesta što ga je ovaj profesor teatrologije koji je doktorirao u šezdesetoj podmetnuo onoj lijenčini od Ivice Račana (a ovaj ga sigurno nije ni pročitao). Kao opći princip upravljanja u kulturi Zuppa je, naime, ponudio zamisao da "neposredni proizvođači kulture" sami disponiraju novčanim fondovima, bez miješanja ministra i ministarstva, tako da oni novac onda dijele između sebe: kazalištarci - kazalištarcima, filmaši - filmašima, glazbenici - glazbenicima. Cijeli kulturni pogon i danas manje-više počiva na toj ideji, s tim što je u doba HDZ-a sve ono važno, državotvorno ili lukrativno posebno usmjeravao Sanaderov tajni partner Božo Biškupić.
Odjednom, međutim, kronični problem HRT-a postaje hitna, najhitnija stvar, kako se pokazalo prilikom rasprave o referendumu za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
Prema elaboratu kampanje koji je sastavljala bivša vlada (ministarstvo vanjskih poslova) glavni je nosilac te kampanje trabao biti - HRT. To je promašeno samo po sebi i ne svjedoči o velikoj pameti bivšega ministra, jer sredstvo komunikacije ne može istodobno biti ideator propagande budući da se tako ne posreduju vjerodostojne poruke. Drugo, upravo na HRT-u koncentrirani su najveći protivnici europskih integracija. Idejno dominiraju pašalićevci, nekoć privrženici bivšeg Tuđmanova orgsekretara Ivića Pašalića, kojima su sanaderovci, naime direktori sadašnje uprave Televizije, cinično prepustili ideološko usmjeravanje, budući da su sami apolitični, zainteresirani jedino za pare. Znači, prepustiš li toj sekti na HRT-u vođenje proeuropske kampanje, isto je kao da pratnju diližanse s lovom povjeriš braći Dalton!
Teška vanparlamentarna desnica, koja je inače potpuno iščezla s javne političke scene i iz parlamenta na posljednjim izborima, stoga je u raspravama o europskom pitanju bila nadproporcionalno zastupljena u programu HRT-a. Ista se stvar događala i u kampanji za izbore na kojima je pobijedila lijeva Koalicija. Tada je najprominentnije mjesto uglednog komentatora, senatora i državnika, imao kolega Slaven Letica, stari tabloidni kadar, koji je kraće vrijeme savjetovao Tuđmana, a onda, kad ga je ovaj šutnuo, dilao tračeve s kojima smo mogli potkopavati režim. On se proslavio još prilikom čuvenog Tuđmanova posjeta Washingtonu, kad je novoizabranog predsjednika Hrvatske, koju Amerikanci nisu priznavali, primio u West Wingu savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft (na zagovor republikanskog senatora Dolea). Brent je Franju otpravio poslije pola sata rekavši mu da se ne zanosi nekakvim ludim idejama o samostalnosti, ali naravno, s tom se porukom Tuđman nije mogao vratiti u zemlju. Kako je na sastanku bio prisutan još samo Letica, izvedena je velika rodoljubna mistifikaciju, pa pušteno u novine da se Franjo "u tajnosti" sastao s američkim predsjednikom Georgeom Bushom starijim, koji mu je obećao svesrdnu američku podršku... Letica je, dakle, uzeo fotografiju snimljenu u kabinetu profesora Banca na Yaleu, pa je odnio u tabloid ST, gdje su Bančevu glavu odšarafili pa na njeno mjesto umontirali Bushovu. Nema sumnje da je vlasnik ST-a to bogato honorirao, a fotografu Tomislavu Mariću, koji je načinio sliku, Letica je za svaki slučaj priprijetio: "Nemoj slučajno o tome pričati ili nešto demantirati, jer će inače ovi desničarski luđaci i tebe skratiti za glavu!" Još je, za svaki slučaj, u jednom intervjuu rekao da sliku nisu dobili od službenog fotografa delegacije, jer je on vjerojatno radio za KOS, nego od nekih drugih ljudi, pa kad sam neki dan susreo Marića, primijetio sam kako se taj lirski fotograf, autor božanstvenih slika jadranskih otočića i svjetionika, još pribojava uglednog komentatora i državnika koji se u međuvremenu prerušavao u bana Jelačića i potom upisivao u Stranku prava, a sad radi kao novinar ultradesničarskog tabloida "Hrvatsko slovo".
Pisma u kojem se od nove ministrice kulture traži da hitno provede promjene na javnoj televiziji dokopao se jedan vrlo slikovit tip po imenu Tom Držić, koji je također aktivan u tom istom listu, glasilu desničarske kabale, pa ga ondje pokušava prikazati kao zaplotnjačku aktivnost komunističko-liberalnog zavjereničkog kružoka. Tom je, inače, mučenik hrvatske stvari, uhićivan početkom sedamdesetih zbog podmetanja bombe kod zagrebačkog Paromlina. Postavili su je, vjerovali smo onda, hrvatski državotvorni teroristi da eksplodira prilikom Titova posjeta Zagrebu. No, u ekskluzivnom intervjuu "Nacionalu", što ga je koncem devedesetih dao predratni šef zagrebačke Udbe, neki drug Ivasović, inače kockar i propalica koji je nedavno umro u ne osobito visokoj dobi, ta je rodoljubno-subverzivna akcija demaskirana kao čista obmana. Bombe nije bilo, priznao je on, nego je detonirana nekakva dimna petarda, koju je postavila sama Služba, kako bi demonstrirala budnost. Zatim je pohapsila razne svoje doušnike i agente-provokatore, a među tim ptičicama našao se i siromašni Toma koji je tada zaglavio na jedno pet godina. Kad je izašao na slobodu, barem je postao ovjerovljeni borac za hrvatsku slobodu i poslije Tuđmnova prevrata instaliran na uglednu poziciju pomoćnog komesara u redakciji "Večernjeg lista". Tada sam ga i upoznao jer mi se jednog lijepog dana došao predstaviti i ponudio za "Globus" ekskluzivnu informaciju. Rekao mi je da je Ivo Sanader homoseksualac, te da skupa sa svojim bratom Mirom (sad je promijenio ime u Flavio!) u Austriji vodi međunarodni lanac distribucije homoseksualne pornografije koju u Innsbrucku sami i produciraju! Tko bi odolio takvoj robi u ono nedužno doba tabloidizma, pogotovo dok je dr. Ivo još sjedio u predsoblju kod dr. Franje, malograđanskog ženskara i homofoba?
Odmah sam u Austriju na lice mjesta odaslao iskusnog reportera Mladena Plešea zvnog Pilaš, sadašnjeg glavnog urednika "Jutarnjeg", u pratnji jedne mlađe novinarke, koja je trebala na nj paziti, u slučaju da se pokuša utaliti sa svojim starim prijateljem Sanaderom od kojega je ranije, dok je još bio glavni urednik "Starta", kupovao (heteroseksualni) erotski materijal, pin-up fotografije za duplerice, pa s njim iskovao čvrsto drugarstvo, koja se možda u međuvremenu malo pogubilo ("Jutarnji" prednjači u progonima bivšeg premijera). Pilaš je, dakle, stigao u Innsbruck i ondje potražio dopisnika "Večernjeg", naznačenoga kao izvor informacije. Iako je ovaj ranije pokazao spremnost da razgovara, sad je to u velikom strahu odbijao. Ostali smo kratkih rukava i potom shvatili da smo bili upleteni u jednu obavještajnu operaciju. Hercegovčko špijunsko podzemlje s Pantovčaka organiziralo je cijelu ovu podvalu, a Tuđmanu dojavilo da je zadnji čas spriječilo kompromitaciju njegova glavnog udvornog predvornika... Franjo je odmah s Pantovčaka šutnuo Ivu i na njegovo mjesto instalirao Ivića. Počeo je uspon "desne frakcije"...
Sličnu ulogu odigrao je opet Tom Držić u "Hrvatskom slovu". Dočepavši se mejla s pozivom na sastanak autora pisma, sročio je i objavio tekst o tome da opasna skupina zaplotnjaka sprema preuzimnje Hrvatske televizije. Rade to nesumnjivo za račun esdepeovsko-komunističke zavjereničke kabale koja je nedavno zacarila Hrvatskom i sad - što bi rekla Jadranka Kosor - "oštri britvu", spremajući se za obračun sa svim poštenim ljudima koji se protive obnovi Jugoslavije... Naravno, na takve budalaštine ne treba odgovarati, desničarski novinski šrot i blogeraj treba ignorirati pa mu oduzeti svaku referentnost, ali to ne znači da se treba uzdržavati od javnog šibanja ovakvih napasnika i štetočina.