(Kolumna objavljena u "Nezavisnim novinama" 16. februara 2000. godine. Nezavisne.com će u narednim danima objavljivati odabrane kolumne Aleksandra Tijanića)
****************************************************************************************************************
Komentarom - "Ko to puca u svoj narod" -proizvedenim u zvaničnoj državnoj agenciji, optužen sam da svojim tekstovima blatim srpsku državu, da sam odnekud znao da će Pavle Bulatović biti ubijen, da sam to najavio svojim redovnim komentarom u "Nezavisnim novinama" te da optužujem sadašnju vlast za politička ubistva u Srbiji i unosim nemir, strah i nepovjerenje među Srbe.
Kakva oskudacija mašte, talenta i inteligencije. Isti scenario primijenjen je i u slučaju ubistva Slavka Ćuruvije: najprije je u novinama optužen za izdaju, zatim tajno osuđen i demonstrativno javno, a surovo pogubljen. Poput njega, ni ja ne volim žrtve koje osjećaju strahopoštovanje pred sopstvenim dželatima. No, mada ne namjeravam da živim vječno, izbjegao bih - ako mogu - da prije vremena dođem na sopstvenu sahranu, juče najavljenu od strane autora koji izgleda tačno znaju koliko će živjeti pojedini srpski novinari. Zato pitam naručioce i pisce potjernice: da li je ova smrtna presuda meni, meteorologu čija je jedina krivica što je pogodio da će u ovoj sezoni po Srbiji padati mrtvi?
Nemam prava da budem naivan ili umno slijep iii moralni paraplegičar pa da ćutim: moj prijatelj Slavko leži u grobu, jer nije vjerovao da se takve stvari dešavaju. Drugi moj prijatelj, Željko - u njegovoj novini objavljujem svoja proročanstva - danas uči da hoda bez nogu jer je mislio da je vrijeme bombi zauvijek prošlo.
Umjesto da se branim od optužbi za izdaju i vidovitost, a vi sami znate da ni jedno ni drugo nije tačno – za šta vam, inače, služi onolika policija - ja za vas imam šest pitanja na koja ćete, ranije ili docnije, morati da odgovorite jer zbog izbjegavanja odgovora sve ovo i radite: šta je danas država Srbija i kolika je, gdje je Knin, gdje su Dečani, zašto su ginula ili ubijala naša djeca, naša braća, naši prijatelji, gdje su naše pare i kako ste, za samo deset godina, stvorili najbogatiju i bestidno bahatu elitu usred ratova, izolacije, bijede i nesreće sopstvenog naroda?
Tačno je - najavio sam za februar gušenje novina, hapšenje urednika, suđenje jednom lideru stranke i smrt jednog poznatog Srbina. Vrijeme je da vam odam tajnu odakle sve to znam: već deset godina zamišljam najgora moguća scenarija za Srbiju -a vi ih već ostvarujete! Uvijek ste za korak ispred moje mašte. Sada ste u panici, jer prvi put uviđate kako vaša vlast neće biti vječita i da se vaša moć, istina, proteže nad svakim ovdašnjim građaninom, ali se vaša nemoć, uočljiva kao Pinokijev nos, vidi pred stvarnošću nadrealne Srbije. To nema veze sa srpskom opozicijom, još manje sa Zapadom, a nikakvu sa špijunima i izdajom: ovo je prva godina u kojoj Srbi, ubjedljivom većinom, žele da vam vide leđa. Neće da ginu da biste otišli, neće čak ni rizik da ih pendrecima tuku na demonstracijama - hoće da budu izbori, hoće da dobiju izborni listić i hoće da se sa vama ćutke i bez trijumfalizma konačno rastanu. Čak i medu vašim ljudima bar polovina vidi nesreću koju će im bez njihove odgovornosti istorija navaljati na leđa. Pogledajte Hrvatsku; ako izuzmeno unesrećene izbjegle Srbe, tamo kao da Tuđman nikada nije vladao, a još se nije ohladio u grobu.
Ako zabrinuti Srbi dobiju na glasanju, a izgube na brojanju - što se već dešavalo, zar ne? - ako se pokaže da je miran transfer vlasti nemoguć, ni to neće trajati vječito. Još koliko ljudi vam vjeruje da Srbija i dalje mora da jede svoju djecu kako ne bi ostala bez oca? Još koliko građana smatra normalnom državu koja za osnovu valute uzima krpež, za bazu svoje politike strah sopstvenih podanika, a za stubove strategije podjelu nacije na patriote i izdajnike te stanje permanentnog predratnog stanja?
Čak i ako ne proizvodite zlo, vi ga koristite - jer mu se, kao država, niste suprotstavili.
Zato optužujem sve vas gavrane nad zemljom Srbijom, da namjerno raspršujete strah sa vrha, dirigujete haosom, ukidate pravni sistem, davite medije, javno linčujete ljude, razarate svaku moralnu normu, tradiciju i pismenost, unapređujete praznovjerje, slavite vračeve, nadriljekare i vidovnjake, prevodite propagandu u teror i pripremate Bartolomejsku noć. Čak i ako ne proizvodite zlo, vi ga koristite - jer mu se, kao država, niste suprotstavili.
U takvim državama sve postaje razbojništvo, a svi građani postaju taoci. To je razlog što ne mogu a da ne zaključim kako je ovakva Srbija i ovakva srpska sudbina proizvod planske akcije dvadeset porodica, tri stranke, dvije banke i jedne televizije protiv sopstvenog naroda. Sve zbog pokušaja da se ovaj režim prevede u vječito stanje. Zato većinu Srba proglašavate izdajnicima, zatim izabrane izdajnike unapređujete u teroriste a njih bez suđenja, u ubice, jatake ubica ili špijune. Eto, zbog toga su vam potrebne periodične drame, tragični slučajevi opomene izbjeglima od dresure, atmosfera sveopšte nesigurnosti, ksenofobije, vladavina dekretima i gigantski planovi o preuređenju svijeta dok Srbi grcaju u bijedi.
U kakvu sam to strašnu tajnu dirnuo, kakav sam to mračni scenario razotkrio da me proglašavate saučesnikom u ubistvu ministra vojnog, za kojeg svi upućeni kažu da je bio najneviniji među vama? Zar uznemiravam Srbe ako im govorim da zaslužujemo bolji život; zar blatim državu ako kažem kako svaka država koja počiva na samovolji okončava u zlu; zar sijem strah ako tražim da država vidi ko ubija poznate i nepoznate po Srbiji, da im sudi pa da ih tek onda strijelja; zar sijem nepovjerenje ako ukazujem na gavrane koji grakću nad našom zemljom i kao profesori pravnog fakulteta iz Prištine i vojvode od Karlobaga ukidaju pravdu kao vrhovni zakon države; zar sam nepatriota ako tvrdim da niko ne može Srbe da vraća na Ural bez provjere njihove volje; zar sam špijun ako ukazujem da nijedan čovjek nije veći od Srbije; zar mi trebaju obavještenja iz inostranstva da vam kažem da znam kako će biti još mrtvih u zemlji gdje su još prije podjele na patriote i izdajnike nekažnjeno ubijali ministre, generale, generalne sekretare partija, bogataše i mafijaše; zar treba stranci da mi kažu kako živim u zemlji gdje se i najslavnija srpska imena boje da govore, da kažu gdje nam je pleme zalutalo i kakva nas strahovita budućnost čeka; ko treba da mi kaže bilo šta o zemlji gdje i me svaki drugi prijatelj upzorava da se čuvam a svaki prvi prolaznik da sam sljedeći.
Graktanje gavrana valja, pretpostavljam, da priguši odjek mojih pitanja, a vaše optužbe treba da odbiju Srbe od čitanja mojih tekstova. Znam i da ste ozbiljni i temeljni ljudi u nekim stvarima. Iz takvog osjećaja, evo i moje dvije prognoze, jedna je optimistička, druga nije: koga u Srbiji ne ubiju, taj će da preživi. Medu i ubijenima, gle slučaja, može biti neko sa mojim imenom. I gle slučaja, poput mene, bavi se analitičkim komentarisanjem društvene patologije. I zbog takve analitičke sposobnosti je postao ministar i zbog takve sposobnosti !je prestao to da bude. Naručilac Tanjugovog teksta znače i ime ubice. A ja ću znati ime i sudije kod kojeg će, koliko sutra, anonimni autor potjernice za mnom probati da dokaže moju povezanost sa i strancima. Kad ne bi imao i problema sa brojnim slovima a nejednakim razmakom između njih, taj autor bi mogao, iz stotinjak mojih tekstova, da vidi šta mislim o strancima i njihovom političkom umijeću na Balkanu. Da ne pričam kako nisu ni platili moj stan kojeg su srušili bombama dok sam sa djecom bio u njemu.
Razumjeli smo se, dakle; nema vidovitosti, nema špijuna i nema najavljenih zločina. Postoji samo tragična činjenica da je neopisivo lako pogoditi šta nas čeka usred vlasti koja je sopstvenu korist i sopstveno održanje uzela kao jedini cilj. Na kraju, moj posao je da pišem o onome šta vidim; samo to i radim. Pustite čitaoce da procijene da li to što pišem vjerno odražava njihov život. Sa druge strane, znam kako je moj život, sred dugovječnih tragedija, važan samo meni i mojoj porodici. No, moj slučaj od objavljene presude do najavljene eliminacije, u predvečerje brižljivo isplanirane opšte tragedije, ipak ,može biti koristan Srbima jer karakter koji se sada tek pomalja, jednako je važan za naciju kao i za pojedinca.
Srbi će zato podnijeti ono što moraju, a posvršavaće ono što valja uraditi. Tako i ja; radim ono što moram - vi činite ono što ste naumili! Zato ne nudite da budem Drajfus; u ovoj podjeli uloga ja sam Zola. Ničija smrt, drugovi, to neće promijeniti. Zato što ja znam ko to puca u svoj narod.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.