Napadi na SAD, 11. septembra 2001, nisu otkrili terorizam, ali su, pokazali najgore lice te užasne ideologije, kojoj čak ni tepanje da je "zamjenski oblik nasilja", onih bremenitih raumijevanjem, ne omekšava obrise i bore.
I ranije su teroristi servirali svijetu svu gorčinu kojom se oni slade - od Minhena do crvenh brigada, ali bezbjednost se u ovoj nam zajedničkoj kući, svakako mjeri "prije" i "poslije" udara na Svjetski trgovinski centar.
Čovječanstvo je tog jutra, urušavanjem kula bliznakinja, pokopalo i nadu da će svijet ikad više biti podjednako sigurno mjesto za život.
"Mi ćemo odbraniti slobodu i sve što je dobro i pravedno", kazao je dva dana nakon napada Džordž Buš, tadašnji predsjednik SAD.
Uslijedile su akcije u Avganistanu i Iraku, koje su, iščistile zemlje od zaslijepljene teokracije, a potom i ovoproljećno buđenje arapskog svijeta, najintenzivnijeg pokazatelja da čelična pesnica kad-tad osjeti vreli dah ulice.
Odmazdi na američkom tlu nikada nije udahnut život, svaki Iračanin ili Jermen, koji po dolasku u koferu nije ponio fanatizam, i danas, deset godina kasnije, živi udišući novokontinentalni vazduh punim plućima. Uprkos, zasigurno brojnim prikrivenim, a donekle i neuspjelo potiskivanim glasovima, da je arapska populacija dio američkog geta, nasmijana lica mladih s Roga Afrike ili Bliskog istoka, koji su neizbrisiv dio folklora Njujorka, preko Vašingtona do Arizone, demant je da su SAD 11. septembra zadojene osvetom.
Nijednog svog muslimana američko društvo nije izopštilo. Svakom od njih je pokazalo da je jedinka vrijedna porodičnog života, prijateljstva, radnih odnosa. Da ima i podneblja različitih od onih gdje djevojčice zasipaju granatama jer su željne znanje i bolje budućnosti, gdje se ljubav kažnjava kamenovanjem, a ljepota kiselinom...
Iako su se kasniji "vukovi samotnjaci" osmjelili da na tlu SAD posiju smrt, opet i iznova pozivajući se na sveti rat i bolji život pod Alahovim svodom, prije je riječ o mimikriji - pojedincima koji su se godinama stapali sa sredinom koja im je ostvarila san o boljem životu, ali koje je i dalje proganjala fatva Osame bin Ladena. I to je životna činjenica u vremenu nakon 11. septembra, kao što je nepobitno i da SAD nikada kasnije nisu svakog muslimana poimale i tretirale kao radikalnog, ekstremistu i teroristu.
Nakon napada na Njujork i Vašington neosporno je teže biti musliman u Americi. Mada, islamofobija je tu prvenstveno novo lice stare mržnje, koju su pojedini, kao nasljeđe, pokopali duboko u sebi. Nedavno je jedan republikanski kongresmen islam nazvao bolešću sličnoj dječjoj paralizi, vjerovatno u tom trenu nesvjesan da je oboljeloj djeci uvijek potrebno više ljubavi.
Tog "nine-one-one" pozvana je pomoć da razum pobijedi usijanu retoriku. Velika većina muslimana danas je, deceniju nakon što je neko i u njihovo ime usmrtio više od 3.000 ljudi, srećna u Americi. Dokaz je to da svi putevi ne vode u Gvantanamo.