Gordanu Boban, bosanskohercegovačku glumicu, trenutno gledamo u ulozi sekretarice Ivane u popularnoj humorističkoj seriji "Lud, zbunjen, normalan" na Federalnoj televiziji.
Ova istaknuta glumica, rodom iz Livna, dala je svoj doprinos sarajevskom pozorištu. Glumila je u najmanje trideset pozorišnih komada, te oživjela glavne ili sporedne likove u filmovima: "Mliječni put", "Nafaka", "Gori vatra" i "Preko granice". Ona je majka, domaćica, sasvim obična žena koja je kao srednjoškolka razmišljala da jednog dana nastavi porodičnu tradiciju i postane inženjer agronomije.
"Moj otac je diplomirani inženjer agronomije i kao dijete puno sam putovala s njim i vidjela mnogo voćnjaka, plantaža i farmi. Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati ga kad govori o proizvodnji hrane. Sviđala mi se ideja o tome da proizvodim hranu i hranim ljude. Onda je gluma došla po mene i odvela me u drugom pravcu. Pitala sam se nebrojeno puta zašto sam izabrala glumu i shvatila da se u životu mora nahraniti i čovjekova duša. Ne živi čovjek samo o kruhu nego i o riječi, kako kaže Biblija. Lijep je i čudan osjećaj istovremeno, kada, igrajući neku ulogu, uspijem u gledatelju probuditi emociju, kada ga uspijem navesti da o nečemu što je upravo gledao na sceni dublje promisli, kada ga uspijem nasmijati ili rasplakati. I smijeh i plač oslobađaju čovjeka svih napetosti, strahova i stresova. I u tome pronalazim ljepotu i izazov glume", kaže Boban.
BOBAN: Izazov je rad na ulozi. Rad na filmu je teži, jer je proces snimanja tehnički zahtjevan, skup i od glumca zahtijeva veliku koncentraciju i spremnost na sve moguće napore koje snimanje podrazumijeva. Prednost je u tome što te uloga na filmu i televiziji predstavi puno većem broju gledalaca, ali meni je pozorište uvijek bilo na prvom mjestu. Raditi u pozorištu je drugačije, radi se u puno intimnijoj atmosferi od one na filmu. Pozorište podrazumijeva koncept rada, koji je glumcu, po mom mišljenju, mnogo prirodniji i ja više volim raditi u pozorištu.
NN: Može li se živjeti od glume u BiH?
BOBAN: Problem je u temelju i u krovu. Mislim na našu državu, koja trenutno nema ni temelja ni krova. Kultura je marginalizirana. Sistem ljudskih i drugih vrijednosti je potpuno poremećen. Šta nam se događa zadnjih 14 godina?! Zašto nikako ne možemo stati na noge?!
NN: Da li biste se okušali u politici, te se tako "borili" za bolji status svoje profesije?
BOBAN: Čovjek mora biti rođen za sve što radi. Čast izuzecima, ali raditi s ljudima koji trenutno vode državu i koji od svojih ega i vlastitih interesa ne vide nikog drugog i pri tome očekivati da se izboriš za neki napredak i boljitak, nažalost je nemoguća misija. Kad narode koji žive u ovoj državi budu predstavljali i vodili ljudi koji žele zajedničku državu, koji budu radili sve da bi ista bila sigurna, prosperitetna i ekonomski jaka, onda će svi moći živjeti od svog rada. Ako uporedimo našu državu sa kućom u kojoj živi tročlana obitelj, na primjer, dobićemo sljedeću sliku: jedan član porodice želi da mu trpezarija bude centar svijeta, drugi da je to spavaća soba, a treći smatra da je to hodnik. Svako živi sam za sebe, vuče na svoju stranu, vodi svoju politiku i svi se međusobno optužuju za lošu situaciju koja u kući vlada. Može li se tu uopće govoriti o normalnom životu? Nema šanse! Ljudi moraju živjeti zajedno u kući, voljeti tu kuću i svaki njen dio, jer je svaki jednako važan i vrijedan, da bi osjetili ljepotu života, rasta i napretka u njoj. Na ovim egoističnim temeljima, na ovoj politici samoživosti i arogancije, pljačke, kriminala i korupcije, koju već predugo vode političari u našoj zemlji, ne može se izgraditi ništa dobro.
NN: Glumili ste u pozorištima širom Evrope. Zašto ste se vratili i odlučili da karijeru ipak nastavite u Sarajevu i u BiH?
BOBAN: Ovdje sam rođena, tu mi je porodica, dom i prijatelji. Zaista volim biti ovdje. Kao student, imala sam priliku da ostanem raditi u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, ali mene to nije privlačilo. Mene ne zanima blještavilo Zapada i nikada me nije zanimalo. Volim živjeti ovdje. Meni je privlačno ovo nebo, ovaj zrak i ovaj način života koji živim. Živim normalnim životom, volim posao kojim se bavim, imam svoju obitelj, družim se sa svojim prijateljima i mogu "skoknuti" kad god hoću svojim roditeljima u Livno.
NN: Imate li neki ritual koji upražnjavate kada ste u svom rodnom gradu?
BOBAN: Tamo se uživa, odmara, pune se baterije koje su se radeći istrošile i tamo se dobro jede. Uživamo u plodovima iz naše bašte koju vrijedno obrađuje moj otac, a mama, zna se, kuha najbolje. Lijepo je kad smo svi na okupu. Moja sestra i brat, svi sa porodicama. Pričamo lijepe priče o tome gdje smo bili, šta smo doživjeli, šta smo čitali, razgovaramo o problemima koji nas muče. Naši roditelji često dođu kod nas u Sarajevo. To je način života koji mnogo volim i poštujem i srećna sam što tako živim. To je ono što ljudi na Zapadu, nažalost, nemaju. Moraju naporno i puno raditi, jer ih sistem na to tjera, stalno su "u mašini" i ostaje im malo vremena za uživanje u životu. Moj suprug Mirsad Herović je filmski snimatelj i često radi u Turskoj, posebno u Istanbulu. Imamo mogućnost da odemo živjeti tamo, ali nas to ne zanima. Nama je dovoljno da radimo i volimo posao kojim se bavimo, da živimo mirnim životom i da nam dijete odrasta u miru i ljubavi između nas.
NN: Glumite u humorističkoj seriji "Lud, zbunjen, normalan". Kako je raditi na ovom projektu koji je vrlo gledan u BiH i Hrvatskoj?
BOBAN: Prvi put igram u seriji i bilo je vrlo lijepo raditi s ekipom izvrsnih glumaca, predvođenih Mustafom Nadarevićem. Nisam sumnjala u kvalitet glumačke ekipe, ali sam imala probleme vezane za pojedine dijelove scenarija. Na kraju je sve dobro i uspješno završeno. Zadovoljna sam urađenim poslom, a reakcije publike su izvan mog očekivanja.
NN: Da li biste voljeli da svoje glumačke sposobnosti okušate i u sapunici?
BOBAN: U principu nisam za te "trakavice" koje nemaju kraja, a koje ljudima na kraju i dosade. Ali, znate, postoji onaj drugi faktor, a to su finansije. Naravno, sve zavisi od ponuđene uloge. Dakle, dobro bih razmislila i odvagnula prije konačne odluke, kao što, uostalom, uvijek i radim.
NN: Kada glumite ljubavnu scenu, da li osjećate malu dozu nalogode?
BOBAN: Neprijatnost postoji, ali samo dok razmišljam o tome kako scena treba da se uradi. U trenutku dok radiš tu scenu, neprijatnosti više nema, jer u tom trenutku radiš svoj posao. Tada igram ulogu Sabe ili Sene ili... i to je sve.
NN: Kako Vaš muž reaguje na takve scene?
BOBAN: Mirsad je snimao film "Nafaka" i bilo je zezanja i "pilanja" od strane filmske ekipe, nakon što smo kolega Senad Bašić i ja snimili scenu "vođenja ljubavi u rovu". Moj muž se slatko nasmijao na sve te "provokacije", a i ja također. Mi radimo svoj posao i trudimo se da ga radimo najbolje što možemo. A situacije u koje vas posao dovede su samo mali dijelovi, zanimljive sličice mozaika života. Važan je temelj, fundament, ono na čemu se život gradi. Naši su temelji - armirani beton.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.