Književnost

Miloš Kordić: Nikad se nisam gurao u redovima za nagrade

Miloš Kordić: Nikad se nisam gurao u redovima za nagrade
Miloš Kordić: Nikad se nisam gurao u redovima za nagrade

Miloš Kordić (Komogovina na Baniji, 1944), koji je prije pola vijeka u Sisku objavio svoju prvu knjigu pjesama "Postojalo jedno more", prije dva dana u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima primio je nagradu "Pečat varoši sremskokarlovačke".

"Iz svog poluvekovnog delovanja, 'Pečat varoši sremskokarlovačke'  osvetljava ispisničku Kordićevu stazu nastalu iz ugla neumitnog doživljaja sveta u slavu života.  Ovo je značajan javni trenutak koji će  iz mnoštva glasova izdvojiti filigransku lepotu Kordićevog književnog zanata, zasnovanu na originalnom  lirskom duborezu u srpskome jeziku", rečeno je u obrazloženju žirija za nagradu koju je Kordiću uručilo "Brankovo kolo" za knjigu pjesama "Predvečerje" objavljenu prošle godine u izdanju beogradske "Prosvete".

Tako se desilo da nakon dvadesetak knjiga poezije, četiri knjige proze, tri zbirke eseja i zapisa, te poslije jednog romana, Kordić iza sebe ima isto onoliko godina književnog rada koliko i nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke" trajanja. Jubilej od pola vijeka u književnosti proslavili su zajedno, povodom čega je ovaj istaknuti književnik i pričao za "Nezavisne".

NN: Pedesetogodišnja tradicija "Pečata varoši sremskokarlovačke" poklopila se sa pola vijeka Vašeg bavljenja pjesništvom. Kako gledate na ovaj kuriozitet?

Kordić: To se, eto, dogodilo slučajno. Ranko Preradović (drugi laureat), moj divni i dobri stari prijatelj kojeg znam iz dosta mlađih dana jer smo vršnjaci, i ja na "Brankovom kolu proslavili smo u neku ruku pola vijeka bavljenja književnošću zajedno sa nagradom koja nosi ime po dragim nam Sremskim Karlovcima. To je, bar što se mene tiče, velika čast i mogu vam reći da se ugodno osjećam u toj pedesetoj godišnjici.

NN: Kako su izgledali ti Vaši počeci prije pola vijeka?

Kordić: Prije pola vijeka mene su zvali da objavim prvu zbirku pjesama, jer sam već bio objavljivao po časopisima. Rekli su mi da pripremim knjigu prije odlaska u vojsku, što sam i učinio, i knjiga je objavljena u Sisku dok sam bio u vojsci. To je bila dobra ponuda i dobio sam takav honorar da sam mogao da kupim najskuplji materijal za odijelo, da ga sašijem kod najskupljeg krojača u Karlovcu gdje sam služio vojni rok, da uz odijelo naravno kupim najbolje cipele i mantil i, naravno, da mi ostane da častim sve drugove iz vojske.

NN: Danas bi, po toj logici, od književnih honorara trebalo da možete sašiti pedeset odijela, što nažalost po našu kulturu nije slučaj?

Kordić: Naravno da nije. Velika je razlika između onog i ovog vremena. Mladima je tada bilo lakše da se probijaju, da se povezuju, više je bilo listova, časopisa, kritike, recenzenata, urednika, iskusnih majstora pisane riječi i kvalitetan sadržaj je mnogo lakše pronalazio put. Naravno, mnogo moga što sam napisao je bacano i završavano u korpi za otpatke, a nešto se i objavljivalo.

NN: Nagrađena knjiga "Predvečerje" je zapravo nastavak Vašeg sjećanja na zavičaj, a na dodjeli priznanja rekli ste da Vam je Fruška gora u neku ruku zamijenila rodnu Baniju... Koliko ste poistovijećeni sa Brankom Radičevićem, koji se danas slavi u Sremskim Karlovcima, a njegovo ime je, eto, protjerano iz rodnog mu Slavonskog Broda?

Kordić: Mnogo toga zajedničkog sam pronašao sa Brankom Radičevićem.  U njemu sam uvijek, prije svega, vidio milog pjesnika. Malo ko danas upotrebljava tu riječ, a ja je volim. Volim je i kao miloštu. Pored toga što smo otišli iz rodnog mjesta, svako svojim putem i svako na svoju stranu u različitim vremenima i okolnostima, za Brankovo ime me veže ljubav. Moja generacija je voljela Branka, moja Banija je voljela Branka, kao što je voljela i Zmaja i Đuru. Mi smo rasli uz njihove stihove, njihove poruke, uz njihove slike, njihovu igru i to nešto lijepo i sjetno što je za nas bilo novo i drugačije, a opet je bilo naše i nama blisko. Branka dok smo čitali imali smo osjećaj da je toliko velik kao da stoji iznad Banije, pa posmatra i zapisuje baš ono što se nama dešava. Tako je i Fruška gora zamijenila moju rodnu Šamaricu. Kada sam prvi put boravio na Fruškoj gori davne 1960, smještao sam i razmještao moju rodnu planinu u njoj, a od 1991. je obrnuto. Često sam odlazio i odlazim na Frušku goru, gdje smještam i razmještam padine Šamanice, a tako je i kada dođem u Vaš kraj. U Banjaluci imam mnogo prijatelja i često sam tamo dolazio.

NN: Što se tiče Srbije, od kada ste se doselili tamo, "Pečat varoši sremskokarlovačke" je prva književna nagrada koju ste dobili. Nagrade su izbjegavale Vas ili Vi njih, ili je nešto treće bilo u pitanju?

Kordić: Valjda prije i nisam trebao da dobijem nagradu. Ne uzbuđujem se mnogo zbog toga, jer nikada se nisam gurao u redovima za nagrade. Čovjeku je drago kada neko primijeti to što je napisao, ali isto tako lijepo može da se živi i bez nagrada, pogotovo jer su danas nagrade neka vrsta trgovine. Ne kažem kod svih, ali mnogo puta kada vidite sastave žirija, imate osjećaj da je već unaprijed određeno ko dobija nagradu. To nekada nije bilo tako i to znam iz prve ruke jer  sam radio na jednoj velikoj nagradi, nagradi Željezare Sisak. Ipak je ovo jedna drugačija scena, književnici su podijeljeni, a ja sam zavučen u svoj ćošak, gore na Kumodržaju, na dnu Voždovca. Stoga sam i zahvalan "Brankovom kolu" što me je i tu pronašlo, zahvalan sam njegovom žiriju i Nenadu Grujičiću, a posebno mi je drago što sam, ponavljam ponovo, dobio nagradu sa Rankom Preradovićem.

Voli Banjaluku otkad zna za nju

NN: Dolazite li u Banjaluku?

Kordić: Nisam dugo, ali dobro mi je sve tamo poznato. Boravio sam prije nekoliko godina na "Kočićevom zboru", a često i u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske. Čak sam poklonio i neke knjige i bio njihov donator. To su knjige koje sam ovdje sakupio, jer moje je sve prijeratno ostalo u Sisku. Ja, zapravo, volim Banjaluku otkad znam za nju, a znam odavno. Prijatelj sam sa vaša tri Ranka i mnogim drugim piscima, sarađivao sam sa  "Putevima", "Glasom" i drugima.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije