Autentični pjesnički glas Andrije Radulovića, koji nam otkriva samu suštinu jezika, poslije dvanaest knjiga poezije, nastavlja se u novoj knjizi pjesama "Otkup", koja je podijeljena u pet ciklusa: "Riječ", "Grčki bunar", "Gugutka", "Ogledala" i "Tunel". Radulović nastavlja magistralni put, koji se duboko utabao u srpsku poeziju. Ako ovome pridodamo i prevode na tridesetak jezika, jasno postaje da imamo pjesnika koji je prenio maternji jezik u svjetsku civilizaciju. Da dodam da je ovaj pjesnik prevođen čak i na bengalski, arapski, jermenski i hebrejski jezik, što je zaista rijetkost.
"Riječ", naziv prvog ciklusa, dodao bih "logos", nije riječ kao riječ, većma suština, razlog, koji nam kroz maternji jezik i smisao daje poeziju vrhunskog kvaliteta. Pjesnik nam već prvom pjesmom "Kofer" nagovještava da ga je izrodila poezija, koja zasnovana na tananim lirskim nožicama i pored svih virova, ostaje kao "dostižni" ideal, i ta potraga za samom suštinom ispisuje put kojim se Radulović kreće.
"Otkup" ima univerzalno značenje, ali u ovom konkretnom slučaju, to je pjesnikov otkup dok se za vrijeme korone borio za život. A nakon čitanja knjige čitaocu postaje belodano jasno da je Andrija Radulović zadobio milost božju najvećma darom koji nam nudi.
Poetska misao je hermetična, što doprinosi lakšem otkrivanju suštastva, zasnovana, ponajviše, ali ne i isključivo, na starogrčkim motivima iz kojih nastaje poznata evropska civilizacija i nasljeđe. Ta "ekonomičnost", kako je primijetila Jelena Marićević Balać, je na vrelu Nastasijevića, Pope i Tadića. Melodija, zagonetka, samosvojna sintaksa, mogli bi se uzeti kao zajednički imenilac "Otkupa". A misaonost i egzistencija su razrješenje naslova knjige.
Ovo nam postaje sasvim jasno u drugom ciklusu "Grčki bunar", iz koga Radulović crpi vodu života.
Pjesma "Školovanje" bi se mogla uzeti kao programsko-biografska: Školovao sam se u Gorskom vijencu/ Nastasijevićevim zorama/ Rilkeovim baštama/ Helderlinovim vrtovima/ Borhesovim lavirintima/ U Cvijeću zla/ Na Pijanom brodu/ Kao na svojoj lađi/ Ispijao svaku kap Vučje soli/ Smrzavao se u elegijama Brodskog/ Tonuo u noć sa Ahmatovom i Ruževičem/ Vjerovao Kavafiju/ I Gospodinu Kogitu/ Ali ono što sam/ Sa majčinim mlijekom dobio/ Nigdje nisam našao.
Ponekada, da bismo razumjeli slike i metafore, potreban nam je kontekst, tako je i kod ovoga autora, s tim da postoji ipak mala, ali ključna razlika, a to je da Radulovićeve pjesme mogu da stoje same za sebe jer se slika s unutrašnjeg plana prenosi na opšti i to je prednost ove poezije koja je pjesnička egzistencija, što se ponajbolje vidi iz pjesme "Nije on Rilke".
Treći ciklus "Gugutka" je raspjevavanje. Suštinsko raspjevavanje, bez jezičkih ukrasa - opet se vraćamo na Logos, kao suštinu bivstvovanja kao u pjesmi "Hljeb": ... Samo za slavu/ Zamiriše pogača// I zasvijetle suze/ Međ slovima ili pak smisao da su civilizacijski pjesnici Njegoš, Dante i Gete pili vina iz iste čaše žuči iz koje se sada okrepljuje i sam pjesnik.
Raspjevavanje ide sa motivom majke i Hrista, dakle nije teško zaključiti da vaskrsenja bez njih nema. Vraćanje kući, korijenima, doslovnost je pjesničkog subjekta, a emocija koja nastaje sada je uzvišena slažući tautološke slike. Možda bi se ovdje mogao uzeti onaj Rilkeov iskaz "Kome je bliska poezija, blizak mu je i Bog."
"Ogledala", kao četvrti ciklus, unose nesalomivost pred iskušenjem. Ali i postavljaju retorička pitanja koja daju odgovore kao u pjesmi "Skulptura". Iz ovoga ciklusa dominira "Čuvarkuća", posljednja pjesma u ciklusu, koja daje razrješenje. Pritajena zagonetka postaje ogoljena i parafrazirajući Jelenu Marićević Balać, pesnik koji vlada nemuštim jezikom postaje jedno dodiru sa Iskonom i samom poezijom.
Knjiga se završava ciklusom "Tunel", koji crpi ponajbolje iz pjesničke imaginacije i jezika Andrije Radulovića.
Intertekstualnost doprinosi uspostavljanju umjetnosti kao vrhovnog principa sagledavanja ljudske egzistencije.
Andrija Radulović je ovom knjigom otkupio ne samo samo sebe, nego i nas i postavio visok kriterijum u tumačenju i proučavanju poezije. Čvrsto utemeljen u savremenu poeziju, ističe se kao jedinstveni glas koji u sažetoj formi govori mnogo, a to je svojstveno samo istinskim pjesnicima koji stvaraju čitalačku radost. Ovo je knjiga za pamćenje, puna antologijskih stihova i autentičnih slika, knjiga, kako reče Đorđo Sladoje, koja je pisana u slavu Riječi, Poezije, Svjetlosti i Života!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.