Prošlo je trideset i pet godina otkako su The Cure objavili svoje remek-djelo “Disintegration“ i taj materijal još uvijek posjeduje istu energiju i atmosferu koju je imao prvog dana.
Godine 1989. Robert Smit vrištao je u prazninu i hiljade šapata sumnje u sebe i prezira odgovorili su mu. Prošlo je trideset i pet godina otkako su brutalna introspekcija, beznadežni romantizam i prekrasna melanholija “Disintegration“ postali muzički oslonac za generacije ljudi koji tonu u samosažaljenje. Kako bismo obilježili neosporan doprinos albuma popularnoj kulturi na njegovu tridesetu i petoj godišnjici, osvrnuli sam se na njihov magnum opus.
Nakon nečega što mi se čini kao da sam cijeli život slušao “Disintegration“, još uvijek mogu živo vidjeti fontanu zlatnih iskri kako eksplodiraju i polako se spuštaju kada “Plainsong” dostigne momenat na 00:25, a činjenica je da se meni to još uvijek sviđa. To je prvi i posljednji trenutak neskraćenog zanosa prije 72 minute boravka u emotivnoj ludačkoj košulji s povezom na očima. To je tračak sunčeve svjetlosti koji prolazi kroz pokrivač sivog neba i zadirkuje vas da čekate raj nakon probijanja kroz pakao. I dan danas ne mogu sebi pomoći da ne melodramatično oponašam uvodne tekstove.
Iako sam došao na svijet godinu dana nakon izlaska albuma, mogu osjetiti sirovo uzbuđenje eosjećanja u glasu Roberta Smita kao da je moj vlastiti. Kao da je on bio medijum za moje buduće JA. Album je postao muzička podloga za moj period samouništenja i kad bih se probudio iz mračne hipnoze, slušao bih “Prayers For Rain” i gotovo osjećao nostalgiju. Epski zveket činela koji je započeo pjesmu osjeća se kao valovi koji iskrivljuju stvarnost. Bio je to audio katalizator koji te gotovo odmah stavi u određeni introspektivni način razmišljanja, gdje biste jadikovali do nebesa, pozivajući tu kišnu oluju da vas utopi u beznađu na koje ste se takođe tako dobro navikli. Biti srećan bilo je strano i na neki način činilo me tjeskobnim da nešto monstruozno čeka iza ugla da slomi moj duh.
Nisam gotičar (kunem se), ali to je bio nivo glamura koji je The Cure ulio u melanholiju “Disintegrationa“, do tačke u kojoj je čovjek ponosan nositi svoju patnju kao znak časti. Album je pomogao mnogima da prigrle svoju depresiju umjesto da je odbace i time je na neki način oslobodio sve fanove ovog materijala. Dogodilo se to Robertu Smitu i Lolu Tohorstu, da ne spominjemo definisanje unutrašnje tjeskobe cijele jedne generacije, koja je crnilo svoje duše doslovno nosila u rukavu.
Meteorski uspon benda od sviranja polupraznih koncerata u ustajalim pabovima s mirisom cigareta u trošnoj betonskoj turobnosti Kraulija iz Tačerove ere u Engleskoj, do veličanstvenosti i sjajem prepunih stadiona u Los Anđelesu i Parizu, stvorio je mjehurić sumraka za Smita, Tolhorsta i Simon Galupa. Uživali su u bujnosti onoga što se činilo kao njihova vječna mladost, radost i sloboda da postanu odrasli bez ikakvih obaveza koje idu uz to. Rock’n’roll način života na kraju ih je sve zahvatio na više načina. Za Tolhorsta, njegov bijesni alkoholizam i nestalan, nepredvidiv način života uzrokovali su trvenja u bendu, a za Smita, strah od navršenih 30 godina i spoznaja da će sve jednom završiti progonili su čovjeka. Stvari će doći do vrhunca u njihovom remek-djelu iz 1989. godine, “Disintegration“.
Ploča je nastala kombinacijom Smitove upotrebe halucinogenih droga i egzistencijalne dileme u kojoj se kasnije našao. Želio je stvoriti svoj magnum opus, mjerilo u svojoj umjetničkoj odiseji prije nego što navrši tridesetu. Želio je dokazati svijetu da nakon niza svojih pop hitova sredinom osamdesetih još uvijek mogu stvoriti sadržajno i vrijedno djelo.
Na taj su način The Cure oduvijek živjeli dualno postojanje. S jedne strane prehranjuju mase u orgijama pop hitova od ranih osamdesetih, dok u isto vrijeme održavaju značajan umjetnički integritet s albumima kao što su “Disintegration“, “Pornography“ i “Seventeen Seconds“. Njihova nesigurna ravnoteža između andergraund priznanja i mejnstrim privlačnosti najakutnije je istaknuta u mješavini pop hitova i avangardnog novog vala u “Kiss me, Kiss me, Kiss me“ iz '87. godine.
To je ravnoteža za koju nisam siguran da su mnogi bendovi uspjeli postići, ali svakako su pokušali. Nakon njihovog zlatnog doba u osamdesetima, velikog svjetskog komercijalnog uspjeha sa spomenutim albumom i njihove novostečene slave kao poster momaka nove vrste post-rok novovalnog zvuka, Smit je bio u očajnoj potrebi stvoriti nešto duboko, mračno i nedvojbeno lično. Kao što je bivši bubnjar i Smitov prijatelj iz djetinjstva Lol Tolhorst rekao u svojim memoarima o bendu:
“Ljudi žele da njihove rok zvijezde odu dalje od ivica i tamo se malo druže, dobro pogledaju taj ponor i zatim prenesu ono što tamo pronađu kroz svoju umjetnost. Ijan Kurtis je to uspio. Kurt Kobejn je to uspio. Kao i Robert Smit, osim što nije samo gledao u ambis, već je bio u intimnim odnosima s njim.”
Taj ples između Smitha i praznine tako svečano blista na ploči. Introspekcija je brutalna i neumoljiva, ali i predivno zaokupljena sobom. Ponekad se čini kao da si dobio ogrebotinu kad si bio dječak i ponašaš se kao da je kraj svijeta. Ali to je dio šarma albuma, klišej empatičnog umjetnika koji osjeća emocije jače od većine i nemilosrdno lamentira nad njima, s rukom na čelu padajući u nesvijest u gomilu pred sobom. Da ne kažem da je Smit bio pretjerano dramatičan na albumu, očigledno je bio inspirisan istinskim osjećajima beznađa, sukoba i pesimizma, samo trebate poslušati neke od tekstova da to shvatite.
Na albumu se čini kao da pliva u zagađenom unutrašnjem prostoru nad kojim je od tada izgubio suverenitet i pronalazi stvorenja unutra za koja je mislio da su odavno mrtva ili ona za koja nije ni znao da postoje. Parazitski psihički entiteti crpili su život iz njega, ali umjesto da dopusti tim stvorenjima da ga progutaju, on je vrištao nazad u ambis, a rezultirajući udarni val tog direktnognog i hrabrog sukoba ostavio je drhtaje u eteru koji je on srećom stavio na vinil.
Nikada nisam osjetio koherentnost i čvrsti identitet tog albuma kao što sam osjetio od “Disintegrationa“. Ponekad se čini kao da je to jedna pjesma podijeljena u različite odjeljke, kao veliko klasično djelo, a ponekad kao da je nekoliko numera spojenih zajedno. U svakom slučaju, Izbor favorita na ovom djelu bi predstavljao svojevrsnu herezu. Gitare zvuče kao da se sviraju pod vodom, natopljene reverbom i distorzijom, bubnjevi se kreću od suptilnog ritma u pjesmama poput “Last Dance” do definisanja strukture u pjesmama poput “Fascination Street”.
Upotreba sintisajzera je ono što album zaista čini posebnim, čak i sada zvuči tako avangardno i ispred svog vremena. Koristili su elektroniku na tako šik i nenametljiv način. Nikada vam nisu bili pred licem kao drugi izvođači osamdesetih, Depeche Mode ili New Order, njihova upotreba elektronike bila je suptilna, organska i prirodna do te mjere da niste ni svjesni kada su je počeli koristiti. U savršenom primjeru gramofonske simbioze sintetizacije i instrumentacije, sintisajzerski rad u “Closedown” oblikuje izmaglicu svjetlosti kroz koju se probijaju puls bubnjeva i životvorni akordi.
Album je, usprkos mračnim temama, bila relativno uspješan, zauzevši 3. mjesto u Ujedinjenom Kraljevstvu i 12. mjesto u Americi, iznjedrivši nekoliko klasičnih singlova poput “Lovesong”, “Lullaby” i “Pictures of You”. Postoje dijelovi zapisa koji bi ljudima mogli biti teški za svariti, ali postoje drugi koji se mogu univerzalno povezati. U "Lovesong" Smit na pladnju daje srce svojoj ljubavi iz djetinjstva i ljubavi svog života, Meri Pul, odbacujući sav mačizam i pretvaranje koje tiho izgovara.
“Pictures of You” je naravno tužna pjesma, ali jedna od šarmantnijih i uzbudljivijih pjesama na albumu. Pjesma ima dva lica, imate pri ruci i odu opsesiji, savršena himna za serijske sljedbenike i patološke špijune širom svijeta. S druge strane, imate duboko lično sjećanje prožeto žaljenjem, kako u sjećanjima na otuđene voljene osobe tako i na one koji su vam dragi. U svakom slučaju, odjeknuo je kod mnogih ljudi, a s pojavom društvenih medija sada ima još veću važnost nego ikad.
Njihovi singlovi bili su neizostavni dodaci albumu, ali stvarno su me dirnule pjesme koje se nikada nisu puštale. Ako bilo koja pjesma sažima epsku tamu “Disintegrationa“ onda je to 9:22 duga crna opera “The Same Deep Water As You”. Bubnjevi u toj numeri su predosjećajni, puni strepnje i opreza, sintisajzeri koji isprepliću pozadinu zvuče gotovo kao orkestar violina dok je Smitov glas zasićen odjekom i jadikovanjem i emocijama.
Kako pjesma napreduje, tako raste i nivo drame, emocija i intenziteta. Kad god Smitov vokal postane previše nepodnošljiv, prekidaju ga kratki mostovi kultnog-nosećeg rifa pjesme koji zvuči poput električnih kišnih kapi koje mijenjaju oblike lica dok razbijaju lokve na kamenim ulicama.
Između ostalog, album me natjerao da shvatim duboku ljepotu koju tama ima na duhovnu ravnotežu osobe i na svijet umjetnosti. Najveličanstvenija djela uvijek su govorila o duboko ukorijenjenoj egzistencijalnoj patnji, nečijoj unutrašnjoj svjetlosti koja se gasi u mračnom okeanu beznačajnosti i nevažnosti. Gušenje samoće i slobodnog pada kroz ponor nad kojim nemamo kontrolu.
Vječna borba između svjetla i tame nalazi se u centru ljudske dinamike i od postanka je izvor inspiracije za pisce, slikare i muzičare. Šta bi svijet bio bez borbe dobra i zla, nego jednodimenzionalan monoton život predvidljivosti i sigurnosti. Okruženje neizvjesnosti i emotivne nestabilnosti zrelo je i plodno tle za duboko lično izražavanje kojeg ne bi bilo da je svijet utopija ili distopijska noćna mora. Istina je da svijet jeste i uvijek je bio, u stalnom procjepu između njih dvoje.
“Disintegration“ je esej o tom međuprostoru, to je priča o čovjeku koji se bori s promjenama vremena, bori se protiv onoga nad čim nema kontrolu. To je putovanje u um čovjeka u njegovom najmračnijem trenutku sumnje u sebe i delirijuma. Ipak, uza svu turobnost i očaj “Disintegrationa“ postoji tračak nade, osjećaj da prihvatanjem svojih strahova pobjeđujete kontrolu koju imaju nad vašim umom. Robert Smit bio je na vrhuncu svoje kreativnosti ’89. i taj je bistri um zasjao poput svjetionika demonima koji se hrane ljudskim osjećanjima. Umjesto da ga ti entiteti nadvladaju, sklopio je ugovore s njima i uz njihovu podršku, a možda i poštovanje ili čak strah, stvorio jedan od najboljih albuma svih vremena.
Album “Disintegration“ je prodat u više od tri miliona primjeraka i podigao je status benda od kultnih ikona do superzvijezda koje pune stadione. Ipak, ovaj album proizašao je iz turbulentnog perioda od 12 mjeseci tokom kojeg se frontmen Robert Smit borio s depresijom i otpustio koosnivača The Curea, Lola Tolhorsta, iz benda.
Pukotine su se prvi put počele pojavljivati nakon izdavanja eklektičnog kompleta dvostrukih diskova “Kiss Me Kiss Me Kiss Me“ iz 1987. godine. Iako umjetnički trijumf koji je The Cure nagradio probojem na Bilbordov Top 40 i njihovom prvom platinastom sertifikacijom, rasprodana svjetska turneja koja je uslijedila ostavila je iscrpljenog Smita da se osjeća nelagodno zbog nuspojava međunarodne pop zvijezde i da se očajnički želi povući iz sjaja masovni mediji.
Njegova depresija pojačana činjenicom da će u aprilu 1989. napuniti 30 godina, Smit i njegova zaručnica, Meri Pul, preselili su se u novu kuću u Londonu gdje je Smit počeo sam pisati niz novih pjesama. Kako je kasnije rekao biografu The Curea, Džefu Apteru, čak je smislio planove za slučaj nepredviđenih okolnosti za snimanje solo albuma ako njegove kolege iz benda odbiju mrzovoljan novi materijal koji je komponovao. "Bio bih vrlo srećan da sam napravio ove pjesme sam", rekao je Smit. "Da grupa nije mislila da je to ispravno, bilo bi u redu."
Međutim, početne sesije u domu bubnjara Borisa Vilijamsa pokazale su da su The Cure željeli stati iza novog materijala svog vođe. Nakon što su odradili demo sa više od 30 novih pjesama, bendu se pridružio producentu Dejvid M. Alenu (The Human League, Sisters Of Mercy, Neneh Cherry) u Hook End Manor Studiju, u Oksfordšajeru, i sastavili “Disintegration“ zajedno tijekom zime 1988/89. godine.
Dobro je dokumentovano da su “Disintegration“ sesije ponekad bile teške te da su kulminirale odlaskom klavijaturiste Lola Tolhorsta iz benda zbog problema povezanih s alkoholom. Međutim, bili su i intenzivno produktivni. Kad su se The Cure konačno ponovo pojavili, učinili su to s ključnim albumom za koji mnogi dugogodišnji obožavaoci vjeruju da još uvijek najbolje definiše njihov rad.
Tematski i zvučno, “Disintegration“ je prvenstveno bio povratak mračnoj, turobnoj estetici koju su The Cure istraživali u svojim ključnim naslovima iz ranih osamdesetih. Robert možda nije patio od bijesnog nihilizma koji ga je vodio uoči potonjeg, ali depresija koja ga je obuzela tokom 1988. podstakla ga je da napiše pjesme kao što su “Prayers For Rain,” “Plainsong,” i “Closedown”: intenzivne, melanholične himne ukrašene ledenim sintisajzerima, pozamašnim figurama gitare i Vilijamsovim bubnjevima teškim za tom.
Međutim, dok se tmurno raspoloženje uglavnom slijeva nakon “Disintegrationa“, tama je odlučno razriješena spojkom najpristupačnijih pjesama The Cure, kao što su “Pictures Of You”, “Lullaby” i “Lovesong”. Izgrađena oko gipkog gruva i jedne od najustrajnijih bas linija Simona Galupa, “Lovesong” posebno ostaje jedan od najuzvišenijih pop trenutaka The Cure, a njena nježna lirika (“Whatever words I say, I will always love you”) označila je glavnu prekretnicu za Roberta Smita.
Napisana i otpjevana direktno za njegovu zaručnicu Meri, bila je to prva Smitova istinski neuljepšana ljubavna pjesma i, kako je kasnije rekao Džefu Apteru, “To je otvoreni prikaz osjećanja i trebalo mi je deset godina da dođem do tačke u kojoj se osjećam ugodno pjevajući vrlo jednostavnu ljubavnu pjesmu.”
Univerzalna privlačnost pjesme "Lovesong" dovela ju je do 2. mjesta u SAD-u i obezdjedila The Cure njihov najveći američki hit. U međuvremenu, u Ujedinjenom Kraljevstvu, Fiction Records odabrao je jednako zaraznu “Lullaby” kao prvi singl “Disintegrationa“, a takođe je ušao među Top 5, uprkos Smitovom jezivom, polušaputavom vokalu i nezaboravno košmarnom stihu pjesme u kojem “That the spiderman is having me for dinner tonight!“ (eng. “Spiderman me ima za večeru večeras.")
Sa svojih 12 pjesama koje traju više od sat vremena, “Disintegration“ nije bio za one sa slabim srcem, ali fanovi i kritičari su se usaglasili da je to bio “tour de force“. Kada je objavljen, 2. maja 1989. godine, “NME“ ga je s pravom pozdravio kao "nevjerovatan i zapanjujuće kompletan album"; popeo se na 3. mjesto britanske liste.
Iako je Smit kasnije priznao da "nikada nismo namjeravali postati ovako veliki", “Prayer“ turneja je zatekla The Cure kako diplomiraju na stadionima i igraju maratonske setove koji se protežu kroz karijeru, osiguravajući da će se, kad su mahnuli zbogom osamdesetima, transformisati u jednu od najvećih got/rok grupa na planeti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.