Isuviše danas volimo sebe da bismo mislili na druge. Slikamo se da bismo bili viđeni, rađamo djecu da bi nam bili modni dodatak, zaobiđemo čovjeka koji se okliznuo na ulici... Teško da među nama takvima ima neko ko bi dao život ili barem znanje za dobrobit svih nas. Sigurno ima dobrih ljudi, čestitih i poštenih, ali su u budžaku. Ovako glumac Danilo Kerkez počinje priču za "Nezavisne", poredeći vrijeme Gavrila Principa i "Mlade Bosne" s ovim danas.
Naime, uloga Principa iz predstave "Četrnaesta" Danilu Kerkezu je 2013. godine otvorila vrata Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) i donijela prvi profesionalni angažman. Od tada do danas glumio je u raznim pozorištima, jedno vrijeme razmišljao da se profesionalno posveti i poeziji u teatru, ali ipak stalni angažman u NP RS donijela mu je uloga u komadu "Posljednji mejdan Petra Kočića" 2016. godine. Potom je u ovoj kući Kerkez postajao sve zapaženiji, a predstave u kojima se istakao su "Velika iluzija", "Švajcarska", "Usamljeni Zapad" i "Naši dani".
Klošar, dijete za koje će se ispostaviti da bježeći od realnosti glumi retardiranost, stipsa i prevrtljivac koji je zbog nasljedstva spreman na ucjene najgore vrste, i na kraju svršeni student prava sa prosjekom ocjena 10 koji u nemogućnosti da pronađe posao želi da pobjegne iz zemlje - sve su to karakteri koje Danilo Kerkez na različite, ali uvijek uvjerljive načine prenosi publici sa scene i povodom kojih i o kojima je pričao za "Nezavisne".
NN: Nakon komada "Četrnaesta", koji je postavljen povodom stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata, da li će biti nešto slično rađeno i povodom 100 godina od kraja toga rata?
KERKEZ: Nisam upućen u mogućnost nastanka nekog takvog projekta. Ako ga bude, volio bih biti dio njega.
NN: Ko su danas heroji po uzoru na Principa i mladobosance?
KERKEZ: Uh, žao mi je što je tako, ali takvih heroja kao oni mislim da nema.
NN: S druge strane, kako smo i vidjeli u komadu "Naši dani", ovih drugih je i previše. Da li Vas plaši spoznaja da su "naši dani" gotovo identični kao oni koje je Vladislav Petković Dis opisao u pjesmi iz 1910. godine, po kojoj je komad i dobio naziv?
KERKEZ: Ne znam da li su ikad bili drugačiji. Ako jesu, ja to još nisam našao u našoj istoriji. Samo su se sistemi mijenjali, a mi naivni smo jeli puru i veselili se našem mentalitetu, dičili se našom balkanskom dušom. To jeste lijepo, a bilo bi i ljepše da nismo u nevidljivom toru, danas nazvanom demokratija. Imao je on i druge nazive, ali ovce su ostale iste. I sebe ubrajam u njih. Treba samo da poslušamo Arčibalda Rajsa i prekinemo se diviti lažnoj inteligenciji.
NN: Uloga Bobe, pravnika sa prosjekom ocjena 10, koji je i sedam godina nakon završetka studija bez posla, ima više slojeva. Ni on nije, ispostaviće se, sasvim čist, ali je za razliku od ostalih moralna gromada. Da li u društvu o kojem govori komad "Naši dani" ima nedužnih?
KERKEZ: Bobo jeste čist, ali je spreman i da se uprlja, da uđe među njih na njihov način, zarad boljeg sutra. Vjeruje da kad uđe u taj roj muva ima šansu da nešto uradi za narod, za državu, onako iznutra kao crv promjene. Mada mislim da treba 100 Boba da se stvar samo zaljulja, ne da se pomakne. A da li ima nedužnih, hm... Mislim da nema, jer ovi što nisu uprljani dužni su da govore i bore se, a to danas rade tiho i kad niko ne gleda. To nije način.
NN: Šta biste poručili mladima koji imaju dilemu kao Vaš lik da li da odu iz zemlje ili ne?
KERKEZ: Ako nemaju snage, hrabrosti i volje da se bore za bolje naše dane, da ne budu marionete koje služe za glasanje, onda je bolje da idu. Ako ništa tamo će bar imati čiste ulice kad napada snijeg, te siguran i težak posao, ali posao.
NN: Na osnovu epiloga predstave, koji ste odigrali sa Natašom Perić, reklo bi se da bolji dani mogu doći i ovdje?
KERKEZ: Taj kraj sa Natašom je za svakoga drugačiji. Ovdje je to ljubav, zajednica, porodica, a može biti bilo šta što će pokrenuti ljude da iskreno rade na boljim danima. Za mene, Danila, je to narod. Volim nas iako smo teški kao crna zemlja.
NN: Koliko Vam uopšte znači naslanjanje na Disovu pjesmu? Znajući za Vaše recitatorske sposobnosti, kao i to da ste radili monodramu o Radetu Draincu, koje mjesto u Vašem životu zauzima poezija?
KERKEZ: Dis nam daje pravo da pričamo o ovoj temi. Ej, ljudi, ništa se nije promijenilo od te 1910. On nas podupire. Što se poezije tiče, koliko su to sposobnosti ili ono drugo - ne znam. Znam samo da poeziju doživljavam kao male ispovijesti koje mnogo govore, i tako ih pokušavam prenijeti. A Rade Drainac je moj Bog, iako on kaže: "Ja nikome ne smem da budem zastava. To i ništa više".
NN: U "Usamljenom Zapadu" vrlo uvjerljivo igrate Valena Konora, stipsu i prevrtljivca koji je zarad nasljedstva spreman na ucjene najgore vrste. Gdje ste pronašli model za ovakvog lika i kakvo iskustvo nosite sa predstave koju je radila mlada glumačka i rediteljska ekipa?
KERKEZ: Nisam imao konkretan model u svom okruženju ili nešto slično. Volim da posmatram ljude i vjerovatno svjesno ili nesvjesno pamtim neke njihove upečatljive osobine koje kasnije koristim u pozorištu, ali nikada ne imitiram nekoga. Trudim se da stvari posložim u svojoj glavi, osobine, situacije, odnose u kojima se nalazi određeni lik i onda ih propustim kroz sebe, pa šta bude. Uz dobrog reditelja, koji zna šta hoće, izvajaju se tu dobre stvari. "Usamljeni Zapad" je divno iskustvo, sa divnim ljudima. Uživao sam u radu, koji je bio tako opušten i drugarski, a opet odgovoran i vrijedan. Radili smo tiho, bez pompe i galame, a napravili vrhunsku predstavu sa mladim ljudima, punu istine. To je divno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.