Pozorište je umjetnost i ona je uvijek skupa i neprofitna. Estrada ima imperativ samoodrživosti. Samo potpune neznalice i ljudi koji namjerno gase kulturu jednog naroda mogu zagovarati samoodrživost kulture, kazala je za Nezavisne Ljiljana Čekić, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske, povodom 19. Teatar festa, koji će biti održan od 17. do 24. maja.
Čekićeva je diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci davne 1992, a nedavno je odbranila i doktorsku disertaciju na temu "Umjetnički razvoj Narodnog pozorišta Vrbaske banovine 1930" na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Više puta je govorila o tome da mnogima djeluje čudno to što je promijenila profesiju zbog ljubavi, dok bi svima bilo razumljivo da je to uradila zbog interesa. No, ovaj put manje o njenoj karijeri, a više o ulozi selektora Teatar festa pričali smo s ovom glumicom.
"Festivali su jedan od ključnih kulturnih događaja sadašnjeg vremena. Nije mi poznato da postoji neki kulturni, univerzitetski i administarativni centar koji nema bar jedan pozorišni festival. To je prilika da se jedna sredina upozna s pozorišnom produkcijom nekih drugih prostora ili gradova", rekla je Ljiljana Čekić, po čijem će izboru u NP RS igrati predstave iz Beograda, Zrenjanina, Osijeka i Novog Sada. Biće izvedena i jedna koprodukcija između Leskovca i Lazarevca, a sam festival van takmičarskog programa otvara premijera prestave "Podvala", koju će po tekstu Milovana Glišića i u režiji Đurđe Tešić izvesti domaći ansambl.
NN: Koja je bila Vaša misao vodilja prilikom selekcije i koliko ona na kraju važe na stranu ukusa ovdašnje pozorišne publike, a koliko na stranu Vašeg ličnog ukusa?
ČEKIĆ: Misao vodilja je bila kvalitet. Selekcija, kao i svaki drugi autorski rad, neminovno ima pečat autora, ali ja nisam birala predstave za sebe nego za sredinu u kojoj živim i koju mislim da poznajem. Vidjećemo koliko sam u pravu.
NN: Šta za Vas znači društveni angažman u pozorištu i da li je ovaj termin toliko puta upotrijebljen da je došlo do njegove zloupotrebe?
ČEKIĆ: Rijetke su predstave koje nisu društveno angažovane. Svako referisanje u odnosu na današnji trenutak, čak i kada se igraju antičke drame, predstavlja društveno angažovano pozorište. I to je dobro. Pozorište mora da propituje sadašnjost, da postavlja pitanja, kritikuje. Nažalost, povremeno se scena zloupotrebljava za obračun s političkim neistomišljenicima.
NN: Da li na zapadnom Balkanu bolje sarađuju pozorišni radnici ili političari?
ČEKIĆ: Ne znam. Političari u javnosti vole da ostavljaju utisak međusobne netrpeljivosti. Nisam sigurna da je to uvijek istina. Oni su partneri u igri i potrebni su jedni drugima. Narod je u toj predstavi samo publika. Pozorišni radnici vole da sarađuju jedni sa drugima bez obzira na naciju, vjeru ili rasu. Naravno, u svim profesijama postoje ksenofobični ljudi. Samo, ponekad politika opstruiše tu komunikaciju. Recimo, Narodno pozorište Republike Srpske nikada nije gostovalo u Hrvatskoj, iako smo imali nekoliko poziva iz njihovih pozorišta. Njihovi političari to ne dozvoljavaju.
NN: Nakon selekcije za Teatar fest kazali ste da zbog scenskih ograničenja neke predstave niste mogli dovesti u Banjaluku. Današnja zgrada NP RS podignita je davne 1934, kada je grad na Vrbasu imao nebrojeno manje stanovnika. Koliko je, samim tim, Banjaluci potrebna nova zgrada pozorišta, te da li njena izgradanja u današnjem vremenu spada u domen naučne fantastike?
ČEKIĆ: Gradu je odavno potrebna veća pozorišna scena. Podizanje nove zgrade je uslovljeno finansijama i sviješću o potrebi za izgradnjom veće scene onih koji odobravaju te finansije. Čuda se ipak dešavaju.
NN: Odbranili ste doktorsku disertaciju iz oblasti istorije pozorišta. Možete li nam reći kada je pozorište imalo najznačajniju ulogu u društvu, te zašto na našim prostorima kultura mahom igra sporednu umjesto glavne uloge?
ČEKIĆ: Kulturna politika, pa samim tim i pozorišna, uslovljena je kulturnim, odnosno pozorišnim potrebama njene elite. Današnja elita nisu ni intelektualci ni umjetnici. A ta elita određuje ko će imati glavnu ulogu u društvu, a ko će statirati. Banjalučko pozorište je najveći značaj imalo u vrijeme kada je ova sredina bila najnepismenija, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Kulturu su vodili ljudi koji su se školovali u inostranstvu, govorili strane jezike, prevodili. Npr. tridesetih godina prošlog vijeka u našem pozorištu je igrao glumac koji je govorio pet jezika, mada je bilo i onih koji su imali dva razreda osnovne škole. Kadrove koje nismo imali kralj nam je slao iz većih centara. Kulturu ovog grada nekada su stvarali Špiro Bocarić, Vlado Milošević, Borivoje Nedić, Dragutin Inkiostri, Aleksandar Vereščagin, Dušan Cvetković (koga je Kamij Sen San zvao u Pariz, ali je on više volio svoju zemlju). Pozorišnu zgradu je projektovao bečki student, pozorišni dirigenti su imali završen praški konzervatorijum. Bojim se da danas nemamo takve kadrove i da će u vremenu koje dolazi situacija biti još gora.
NN: Uporedo se bavite pisanjem i glumom. Od te dvije, koja je veća strast?
ČEKIĆ: To su profesije ili poslovi koji se moraju raditi. Ni gluma ni pisanje nisu stvar slobodne volje. To je nešto organsko i dolazio iz nesvjesnog, iz nagonskog. Kod glume je problem što drugi odlučuju da li ćete i šta ćete igrati, a u pisanju odluka je samo na vama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.