Fotograf Vladimir Tadić u Omladinskom centru Čelinac ove nedjelju sa početkom u 18 časova otvoriće svoju prvu samostalnu izložbu fotografija pod nazivom "Svjetlopis Čelinca".
Tim povodom, ovaj autor, koji se posebno ističe u pejzažnoj fotografiji, kaže da je za ovaj oblik umjetničkog izražavanja najbitnija svjetlost, da nedostatak istog niti jedan fotoaparat niti filter ne može nadoknaditi. Nešto više o fotografiji, kao i o samoj izložbi govorio je za "Nezavisne".
NN: Kakve će fotografije publika moći da vidi?
TADIĆ: Radi se o projektu u saradnji sa Omladinskim centrom u Čelincu. "Svjetlopis Čelinca" ima za cilj da kroz fotografije i kratke video-zapise razmatra turističke potencijale Čelinca, kao i da služi podsticanju organizovanja i pružanja usluga iz oblasti turizma i zaštite životne sredine. Posjetioci će imati priliku da vide motive Čelinca i okoline.
NN: Prirodne ljepote i gradska zdanja nešto je u čemu pronalazite većinu inspiracije. Zašto pejzaž, a ne nešto drugo?
TADIĆ: Prije nego što sam počeo da fotografišem, bavio sam se različitim aktivnostima na otvorenom prostoru kao što su planinarenje, alpinizam, brdski biciklizam i trčanje, skijanje itd. Fotografija krajolika podrazumijeva kretanje i boravak na otvorenom prostoru, tako da mi je ona dala još jedan razlog za odlazak u planine i slična mjesta. Ispočetka sam upražnjavao te aktivnosti i usput uhvatao fotografije, a sad sve češće idem na teren da fotografišem, a usput upražnjavam te aktivnosti. Daleko od gradske verve imam mogućnost da u miru uradim fotografiju i da se u potpunosti posvetim svjetlu. Smatram da ljudi žive u gradovima zbog potrebe, manje zbog izbora.
NN: Gledajući sa praktične strane, nakon što dođete na određenu lokaciju i spremite se za snimanje, koliko Vam je najviše vremena bilo potrebno da uradite jednu pejzažnu fotografiju, odnosno da uhvatite trenutak koji će potonjem posmatraču pričati priču?
TADIĆ: Kada odemo na teren, od nas ne zavisi kakve ćemo svjetlosne uslove imati. Pod pretpostavkom da baš na tom mjestu imamo svjetlo kakvo želimo, fotografiju možemo uraditi npr. za vrijeme jednog zalaska. Ako nam se tad ne dogode željeni svjetlosni uslovi, vratićemo se ponovo na to mjesto da iskušamo sreću drugi put, a to može da potraje godinama.
NN: Fotografije koje ste uradili na određenim lokacijama mnogo bolje izgledaju nego te lokacije uživo. Kao kod mnogih Vaših kolega, razlozi za tako nešto, između ostalog, jesu i tehnološki. Koliko tehnologija, odnosno razni filteri ponekad mogu raditi i na štetu fotografije?
TADIĆ: Ključ svega je u hvatanju svjetla u trenutku koji obično kratko traje pa ga većina ljudi ne primijeti. Upravo to svjetlo čini tu lokaciju da bolje izgleda nego obično, pod običnim svjetlom. Svi govore o nekakvim filterima i efektima koji digitalno usavršavaju fotografiju i veoma skupim fotoaparatima i objektivima za koje misle da su presudni za fotografiju. Međutim, nedostatak "dobrog" svjetla niti jedan fotoaparat ili filter ne može nadoknaditi.
NN: Izložba koju organizujete je prodajnog karaktera. Da li planirate u budućnosti na neki način komercijalizovati svoj rad, odnosno koliko daleko se u savremenom dobu može stići baveći se umjetničkom fotografijom? Da li su fotografi, po Vašem mišljenju, u savremenoj umjetnosti dovoljno cijenjeni u odnosu na, recimo, slikare?
TADIĆ: Fotografija krajolika jeste umjetnička fotografija, ali je veoma primjenjiva u oblastima kao što su turizam, kultura, transport, ekologija… Moguće je takvu fotografiju naplatiti, ali je to mnogo teže nego naplatiti fotografisanje, recimo, portreta, svadbi i ostalih događaja… Što se tiče savremene umjetnosti i savremenog vremena i ovog digitalnog doba, sigurno je da sve to ide u korist fotografima ističući njihove likovne prikaze. Mogućnostima digitalne obrade rade se fotografske manipulacije koje fotografiju približavaju slikarstvu i sa takvim novim tehnikama je čine mnogo prijemčivijom nego klasično slikarstvo. O ulozi i značaju fotografije u digitalnom predstavljanju je suvišno i govoriti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
