Josipa Lisac, diva hrvatske muzičke scene i jedno od najpoznatijih estradnih imena u bivšoj Jugoslaviji, slavu i publiku godinama je sticala specifičnom bojom glasa i nesvakidašnjom interpretacijom.
Ova pedesetosmogodišnjakinja i danas puni koncertne dvorane. Tako je nedavno pred više hiljada ljudi održala solistički koncert u sarajevskoj dvorani "Zetra", u okviru manifestacije "Dani muzike".
"U Sarajevu sam imala mnogo koncerata, takođe i u bivšoj Jugoslaviji. Danas meni mladi kažu: 'Da, Vi ste bili zvijezda na većem teritoriju, nego što su ovi današnji.' Mnogo sam se borila za to. Stvarala sam karijeru i upoznavala ljude, te stvarala prijateljstva. I ta su prijateljstva ostala divna. To su publika i ljudi koji su razumjeli sve što radim, to što želim napraviti. To su za mene najveće nagrade. Recimo, za moj nastup u Sarajevu, u okviru manifestacije 'Dana muzike', pripremala sam se kao da prije nisam imala koncert. I uvijek je takav odnos. Nema bahatosti", objašnjava Josipa Lisac.
NN: Organizatori koncerata kažu da tražite unaprijed dogovorene sponzore za svaki svoj nastup!?
LISAC: To je profesionalnost. To je poštovanje prema onome što zapravo stvaram. To je poštovanje prema glazbi. U principu nemam ponašanje razmažene zvijezde. Ja to ne volim. Ja sam normalna osoba. Ono što sam doživjela na sarajevskom koncertu je nešto prelijepo. Imala sam jedinstvo sa sarajevskom publikom. Postali smo jedno i to je za mene najjača nagrada. Za mene je najjača nagrada to poštovanje koje sam dobila na sarajevskom koncertu. Zato ja moram biti odlična, božanstvena. Moram se truditi.
NN: Sjetite li se često nekih svojih koncerata iz perioda bivše Jugoslavije?
LISAC: Ja sam Titov pionir. Ja sam pedeseto godište. Imala sam mnogo koncerata, tako da ne bih mogla da izvojim neki poseban koncert.
NN: Da li ste imali priliku da upoznate Tita?
LISAC: Ja sam čak i pjevala za njega. Pjevala sam mu pjesmu "Život moj", te "Ave Marijo" u Kumrovcu. On je tada pitao: "Kaj ona radi sad tu!?" Osobno mislim da nisam za njega bila odabrana u glazbenom smislu. Mislim da se on nije puno gnjavio s tim što ja radim. On je, činilo mi se, volio komercijalnije pjevače.
NN: Kakav je Vaš stav o današnjoj rokenrol sceni?
LISAC: Pa, nema je. Stravično. Što ja mogu napraviti s tim, jedino da nastavim da radim, pjevam!?
NN: Da li je danas važniji izgled nekog izvođača nego talenat koji posjeduje?
LISAC: Ja se neću pomiriti s tom činjenicom da je danas važniji izgled nekog izvođača, nego talent koji posjeduje.
NN: Šta privatno slušate?
LISAC: Sve. I džez i klasiku i tradicionalnu muziku. Sve te muzičke pravce nosim u sebi.
NN: Poznata je Vaša interpretacija sevdalinke "Omer-beže" iz 1975. godine. Imate li potrebu da snimite album sevdalinki?
LISAC: Zahvaljujući Karlu Metikošu, pjesma "Omer-beže" je izdata kao singl te 1975. godine. Možda ja nikad ne bih snimila tu sevdalniku da nije bilo njega. On je bio mudar i zahvaljujući njemu ta sevdalinka je snimljena. Međutim, nisam razmišljala o albumu sevdalinki. To je stvar muzikalnosti i ja sam morala ući u takvo štivo kao što je sevdalinka. To je izuzetno teško pjevati. Morate imati specijalni senzibilitet za to. Sevdalinku ne može svako pjevati. To je meni jasno. To vam je isto kao što svako ne može pjevati džez. Sevdalnika je kulturna baština.
NN: Danas je teška situacija u diskografiji, a i autorska prva još nisu u potpunosti riješena!
LISAC: Danas je jako teško živjeti od muzike. A ja danas živim samo i isključivo od glazbe. Ja nemam stanove, kuće, kavane, brodove, a živim od glazbe. A glazba nije moj posao, nego moj život. Glazba je moja strast, moj smisao postojanja.
NN: Vi ste poznati po ekstravagantnom stilu odijevanja. Često ste bili zbog toga na meti pozitivne ili negativne kritike. Kako ste se nosili svih ovih godina s tim kritikama?
LISAC: Kad je neko neobičan, prvo dobije po nosu. Inspiraciju u svom odijevanju crpim iz sebe. Samo slijediš svoj put. Baš me briga, ja stojim na njemu.
NN: Da li ste ikad pomislili da napišete autobiografsku knjigu, kao što je to učinilo mnogo Vaših kolega koji iza sebe imaju nekoliko godina muzičke karijere?
LISAC: Nisam. Žao mi je što Karlo nije napisao autobiografsku knjigu. On je trebao pisati, onda bi dotaknuo mene, odnosno nas. Uopće se s tim ne zamaram. Čak mi je Josip Dujmović to predlagao, ali vidjet ćemo.