Put prema ljepoti i savršenstvu možete dostići slušajući muziku koju svira svjetski poznat gitarista i laustista Edin Karamazov. O životu koji je ispunjen muzikom govori nam njegova posvećenost istraživanjima i vječna potraga koja se ne zaustavlja na komercijalnim prodajama albuma. Poslije više od dvije decenije, ovaj veliki umjetnik ponovo je zasvirao u Banjaluci, na gitari koja je nedavno napravljena baš u ovom gradu.
Karamazov za "Nezavisne" govori o muzici i Buenos Ajresu, stavu prema komercijalizmu i turbo folku...
NN: Iako se pred banjalučkom publikom niste predstavili kao lautista, možete li nam reći kako je došlo do želje da svirate na starom, renesansnom instrumentu?
KARAMAZOV: Počeo sam se baviti muzikom kao gitarista i još jesam gitarista, a u lautu sam se zaljubio gledajući je na starim slikama. U vrijeme renesansnog i barokonog slikarstva, lauta je bila vrlo prezentna i sveprisutna, a isto tako bila je značajna kao instrument. Lauta je tada bila najpopularniji instrument punih 400 godina, a mene je najviše privukao njen izgled. Kad sam je prvi put vidio, odmah me očarala, a osim toga, i Bah je pisao za lautu, a on je moj omiljeni kompozitor. Na neki način, htio sam otići malo dalje od gitare i tako je sve krenulo.
NN: Kako muzika koja nije komercijalna i ne upućuje se velikom broju ljudi pronalazi put do srca publike?
KARAMAZOV: Danas je vrijeme takvo da sam srećan da uvijek radim stvari za mali broj ljudi, jer su te male, nekomercijalne stvari, divne. Čak je i projekat sa Stingom ("Songs from the Labyrinth") nešto najnekomercijalnije u mom životu. Tu je poznato jedino Stingovo ime, pa je album postao velika svjetska stvar. Projekat sa Kaliopi ("Oblivion") je isto tako nekomercijalan. Sviram muziku za mali broj ljudi, jer kad sam na pozornici, želim dati svakome ponaosob nešto iz mog srca. Kada su veliki koncerti i komercijalne stvari u pitanju, onda je tako nešto nemoguće izvesti, jer to postaje masa. Ja masu izbjegavam, u masi se osjećam veoma usamljeno, a ne volim biti usamljen.
NN: Kad ste već spomenuli saradnju sa makedonskom pjevačicom Kaliopi i album "Oblivion", možete li nam reći nešto o radu između vas dvoje?
KARAMAZOV: Kaliopi i ja smo se upoznali za vrijeme mog studija u Bazelu, jer smo i ona i ja živjeli u tom gradu. Prvi put smo nastupili na mom diplomskom koncertu laute. Kaliopi je bila u publici i ja sam joj spontano prišao i izveo je na pozornicu, gdje smo otpjevali jednu staru makedonsku pjesmu. To je bilo prije petnaest godina i tad se rodila ideja o našoj saradnji. Sedam godina sam smišljao pjesme za nju, a cijeli album smo snimili za dva dana. Projekat "Oblivion" je nešto posebno, Kaliopi pjeva na sedam svjetskih jezika i ja sam presrećan kad uvijek bude dovoljan broj slušalaca koji to razumiju. Bez obzira na to da li razumiju neki jezik ili ne, u toj muzici dobija se osjećaj zaustavljenog vremena. Nas dvoje se veoma dobro poznajemo, trenutno smo na turneji i svirali smo na mnogo mjesta. Uporedo sam na turnejama sa Stefanom Milenkovićem i Kaliopi. Nadam se da ću i s njom doći u Banjaluku.
NN: Koju muziku Vi slušate?
KARAMAZOV: Slušam sve, a to sve je vrlo, vrlo ograničeno. Slušam iskrenu muziku i iskrene muzičare. Bah mi cijeli život zvoni u glavi... A volim prave i originalne narodne pjevače, na primjer, iz Vijetnama, slušam tango, istočnjačku muziku...
NN: Kod Vas se može primijetiti zaljubljenost u grad Buenos Ajres, volite argentinske kompozitore i tango. Kakva je to inspiracija koju crpite iz tog grada?
KARAMAZOV: Buenos Ajres je grad, jedini grad koji ja poznajem. Bio sam na mnogo mjesta, na svim kontinentima, a osjećaj grad doživio sam samo u Buenos Ajresu. To je jedini metropolis, grad gdje se s ljudima razgovara i gdje ljude interesuje tvoja životna priča i u kojem žive ljudi koji znaju slušati. Buenos Ajres predstavlja grad jedne zaboravljene Evrope, koje više nema u Evropi. Mnogo volim taj grad... i kao muzičar, a tu je i tango. Tango je samo onaj iz Buenos Ajresa.
NN: Gdje se završava put istraživanja kad je muzika u pitanju?
KARAMAZOV: Put istraživanja nikad ne se završava, mislim da se nijedan put ne završava. Taj put i njegova forma je nešto bez završetka. Onaj koji traži kraj puta, na krivom je putu. To pogotovo važi za muzičara, jer muzika je beskonačna. Ljudi su na planeti stvarno samo posjetioci, a muzika je dio ove planete, ona je bila tu prije nas i ostaće tu i kad mi odemo. Kao u Aladinovoj lampi, ona će čekati da je neko oživi.
NN: Pored muzike, šta Vas još ispunjava?
KARAMAZOV: Ispunjava me život, življenje i borba za opstanak, pogotovo danas, kad je sve teže i teže. Ljudi danas više ne gledaju svojim očima, ne slušaju svojim ušima i ne osjećaju svojim osjetilima, jer sve im se nudi. Volim prirodu. Kako sam stalno na putu i većinu vremena provodim u avionu i gledam Zemlju s visine... naša mala Zemlja čini me srećnim. Čovjek, što je stariji, sve više i više vidi neke sitnice koje ga ispunjavaju i čine srećnim.
NN: Šta mislite o turbo folku, muzici, a samim tim i kulturi koja nam se nameće?
KARAMAZOV: To je zlo! Kao što je zlo zagađivanje vazduha, tako je i turbo folk zlo. Kao što je planeta Zemlja uništena otrovnim gasovima, tako je i ta muzika za ljude otrovna. Turbo folk je muzika koja je otrovna za ljudsku svijest, jer je riječ o vrlo negativnoj pojavi. Kao što postoje restrikcije i stavljaju se filteri na fabrike koje zagađuju, tako bi i ta muzika morala da bude zabranjena.
Sviranje na ulici
NN: Mnogi slučajni prolaznici mogu Vas sresti kao svirate na ulici. Kakav je to senzibilitet svirati bez pozornice, karata i VIP mjesta?
KARAMAZOV: Kao muzičar sviram instrumenete koji dolaze s ulice i to imam u sebi. Ne mogu zamisliti da sviram muziku samo u zatvorenim prostorima i među zidovima, iako je i to isto lijepo. To je smrznuta muzika koja živi u zidovima. koja poslije oživi svirajući, na primjer, u šumi. Obožavam svirati na ulici i vidjeti reakcije prolaznika. Toliko je djece na svijetu koja prvi put vide i čuju tako nešto i ostaju oduševljena onim viđenim. Uvijek sam svirao na ulici i sviraću, jer za to nađem vremena. U suštini, mislim da je to nešto najpoštenije za jednog muzičara, stati na ulicu i davati ljudima to što znaš.