Dospjela je do nas iz davnih vremena, o njoj se već dugo stvaraju legende, današnja tehnologija ne može nikako da napravi nešto slično, a nezamislivo je da je u ona vremena mogla biti napravljena primitivnim oruđem koje su ljudi tada koristili. Tvrdi se da je to najtajanstveniji predmet na svijetu.
Čudo je izrađeno od kvarcnog kristala i izbrušeno tako savršeno da potpuno liči na ljudsku lobanju u prirodnoj veličini. Vrijednost kristalne lobanje je neprocjenjiva. Ko je onda napravio ovakvo nešto i zašto, kome je služila?!
Kruže glasine da ona ima neobične moći, ljudi koji su se našli njenoj u blizini primjećivali su kod sebe čudne promjene. Kakvu tajanstvenu silu posedjuje kristalna lobanja? Može li da iscjeljuje ili da transformiše čovjekovu psihu?
Kristalna lobanja poznata je kao Mičel-Hedžisova lobanja jer ju je pronašla Ana, usvojena kćerka F.A. Mičel-Hedžisa. Pronađena je u Lubantunu (Grad Palih Kamenova) u Britanskom Hondurasu 1924. godine prilikom arheoloških iskopavanja. Samo njeno otkrivanje obavijeno je misterijom i intrigama.
Pošto starost kvarcnog kristala ne može da se odredi datiranjem pomoću radioaktivnog izotopa ugljenika, ne možemo odrediti tačnu starost kristalne lobanje. Pretpostavlja se da je njena starost 12.000 godina, mada mnogi tu granicu pomjeraju do fantastičnih nekoliko miliona godina. Tačan odgovor bi se mogao dobiti samo razbijanjem lobanje da bi se tako odredila starost vodenog sadržaja u njoj, ali njena neprocjenjiva vrijednost to ne dozvoljava. Mada i u tom slučaju dobili bismo samo geološki period u kojem je nastao kristal, a ne i vrijeme kad je lobanja izrađena. Pitanje je i zašto je lobanja izrađena baš od kvarcnog kristala, kad je on izuzetno tvrd materijal koji je težak za obrađivanje. Smatra se da je bilo potrebno 300 godina strpljive obrade, pri čemu su pijesak i voda korišteni da bi uglačali svaki dio stijene, a zatim brušenjem rađeni nevjerovatno precizni detalji.
Tvrdi se da kristalna lobanja ima čudesna iscjeliteljska svojstva i da sadrži telepatske informacije o porijeklu ljudskog roda. Smatra se da je načinjena ili korištena u mitološkoj Atlantidi.
Na osnovu toga što je kristalna lobanja pronađena u Srednjoj Americi, a i zato što je motiv mrtvačke glave zauzimao važno mjesto u kultovima Maja i Asteka, neki su pretpostavili da je ovo mogao biti kultni predmet koji je korišten u vjerskim obredima i u bogosluženju kod ovih naroda.
I ostale pronađene kristalne lobanje potiču iz različitih arheoloških nalazišta na području nekadašnje kulture Maja, a većinu njih širom svijeta čuvaju potomci autohtonog stanovništva.
Jedno vrijeme, naročito četrdesetih godina prošlog vijeka, lobanja je imala mnogo mračniju reputaciju. Za nju su vjerovali da je "lobanja Strašnog suda" i da će svakoga ko je gleda zadesiti nesreća ili će prevremeno umrijeti. Kasnije, a naročito u novije vrijeme, zauzet je pozitivniji stav prema njoj. Sada se vjeruje da lobanja ima iscjeliteljsku moć, a da je osim toga i skladište informacija. Dolazak do tih podataka i njihovo pronalaženje biće moguće tek kada naučimo da crpimo znanje iz kristalnog kompjutera.
Grad Maja u kome je kristalna lobanja pronađena Lubantun je jedan od posljednjih velikih centara Maja, sagrađen u osmom ili devetom vijeku naše ere. Čitav taj predio zarastao je u gustu vegetaciju. Izgleda da je on bio trgovačko središte. Najspektakularniji dio grada jeste amfiteatar, jedan od najvećih koji su otkriveni u nestalom svijetu Maja. Izgleda da ostaci Lubantuna obuhvataju period od samo jednog i po stoljeća prije nego što je grad neobjašnjivo napušten, negdje u devetom vijeku naše ere.
Zbog svoje neprocjenjive vrijednosti lobanja se čuva u sefu jedne banke u mjestu Mil Veli u Kaliforniji. Kristalna lobanja bila je podvrgavana mnogim naučnim istraživanjima. Počelo je 1964. kada je Ana Mičel-Hedžis odnijela lobanju u Njujork kod bračnog para Dorlend. Oni su šest godina proučavali lobanju u svom stanu u Kaliforniji. Jedne večeri kad su zaključili da je kasno da bi je vratili u sef, Dorlend je sjeo kraj kamina, a pored njega na stočiću bila je lobanja. Odjednom je primijetio da oči lobanje vjerno reflektuju vatru. Ovo izuzetno opažanje dovelo je do otkrića tajanstvenog i jedinstvenog optičkog sistema koji je ugrađen u lobanju. Dorlend je pod mikroskopom otkrio nevjerovatno sofisticiranu optiku. U gornjem dijelu usne duplje lobanje pronašao je široko providno tijelo koje je bilo slično prizmi koja prelama svjetlost pod uglom od 45 stepeni. Kroz više od 15 centimetara prirodnog kristala u jednom komadu proteže se kanal bez prepreka i inkluzija. Štampani tekst koji bi gledali kroz njega bio bi i čitljiv i uvećan. Zadnji dio lobanje je majstorski izrađen kao sočivo modernog fotoaparata i koje skuplja svjetlost odsvuda i reflektuje je u očne duplje. Na lobanji su naznačeni i zigomatični lukovi. Oni su urezani u reljef pored jagodičnih kostiju, kao na pravoj ljudskoj lobanji. To se ne može vidjeti ni na jednoj statui u svijetu. Vilična kost je odvojena i može da se skida. Savršeno je upasovana u dva uglačana ležišta i lako se pokreće gore dolje. Jednom prilikom Frenk Dorlend je opazio oreol oko lobanje, sličan prstenu oko Mjeseca. Prsten se protezao oko 45 centimetara i nestao je tek poslije šest minuta.
Vjerovatno su mnoge ideje o misterijama i zlu koje kruže o lobanji potekle upravo od njenih očiju. Pomjeranjem svjetlosnog izvora ili lakom promjenom ugla posmatranja dobija se beskrajni niz slika i obrazaca usljed prelamanja svjetlosti. To može da djeluje vrlo hipnotički. I u samoj laboratoriji lobanja je izazivala uzbuđenje i nemir. Ni profesionalci koji su tamo radili i koji su poznavali do najmanje sitnice kristale i njegove osobine nisu ostajali imuni na lobanju. Na kraju su se eksperti iz laboratorije složili da, pod pretpostavkom da kad bi dobili komad kristala iste veličine, ni vrhunski proizvođači kristalnih komponenti sa najsavremenijom današnjom tehnologijom ne bi mogli da izrade lobanju sličnu ovoj. Ili šta je izjavio jedan od kristalografičara iz laboratorije "Hjulit Pakarda": "Ova prokleta stvar jednostavno ne bi trebalo da postoji."