Naselje Gornji šeher, danas Srpske toplice, smješteno je na oko pet kilometara od centra Banjaluke, u podnožju Šehitluka (Banj brda), na samom izlazu Vrbasa iz kotline, i predstavlja najstariju gradsku četvrt.
Banjaluka se spominje prvi put 1494. godine kao utvrda na lijevoj obali Vrbasa u Gornjem šeheru, sa podgrađem i jednim katoličkim samostanom, koji odolijeva Turcima sve do 1527. godine.
Nekada poznata kao čaršija sa folklorom stare Bosne, u kojoj su se uzdizale kuće i čardaci nad Vrbasom, ovo naselje iza sebe ima bogatu kulturno-istorijsku baštinu. Karakterističan je po termalnim izvorima, najstarijim objektima sa sumpornom ljekovitom vodom, kao i česmama starim nekoliko vijekova. Još u doba turske vladavine u njemu je podignuto i nekoliko banja kojima su se oboljeli od reumatizma i raznih kožnih bolesti liječili u sumpornoj vodi čija je prirodna temperatura do 34 stepena Celzijusa. U blizini postojećih kupatila je pronađeno dosta rimskog novca, koji dokazuje da su mineralni izvori u ovom dijelu Banjaluke bili poznati i starim Rimljanima.
Mahala Ilidža, jedan dio ovog banjalučkog naselja, dobila je naziv po toplim, ljekovitim izvorima između kojih je išao potok tople vode, spuštajući se u Vrbas. I danas se tu, poznatom kao mjesto Vrućica sakupljaju Banjalučani i rashlađuju u tople dane.
Osim po nekadašnjim radnjama raznih zanatlija, Gornji šeher je poznat i po brojnim česmama. Najstarija česma nalazi se na Grabu i iz rimskog je doba. Iako je vrijeme izbrisalo natpis na njoj, tako da se ne zna ko je i kada podigao, pretpostavlja se da je stara nekoliko vijekova. Pitka voda i danas teče iz njene dvije lule.
Ovaj dio grada jedinstven je po svojim arhitektonskim i urbanim specifičnostima, kulturnom baštinom i umjetničkim rukotvorinama. Istina, neke kuće građene u starobosanskom stilu su već srušene i oronule, ali neke se još brižljivo održavaju. Unutrašnjost tih kuća nekada su bili pravi muzeji. Sećije prekrivene vezenim radovima, čipkama, stare bakarne mangale, danas se mogu pronaći samo u rijetkim od njih.
I upravo u Šeheru 1580. godine podignuta je prva kuća, a bila je vlasništvo begovske porodice Šeranić. Šeranići su bili bogati zemljoposjednici i jedna od najbrojnijih porodica Gornjeg šehera. Zna se da je ta kuća bila prva pokrivena biber-crijepom početkom austrougarske okupacije, pošto je skinuta dotrajala šindra.
Mještani Šehera još pričaju kakav se život u toj kući odvijao početkom 19. vijeka, kada je Mujo-beg Šeranić, sin Muhamed-bega, iz kuće Gunića u Novoseliji odveo Fatimu i doveo je u Šeher, u svoju porodicu. Zajedno su stekli desetoro djece, sedam kćeri i tri sina. Najmlađa od njih, sada sedamdesetpetogodišnja Seima Nurkić, koja i danas živi u Banjaluci, sjeća se prošlosti.
"Iako u to doba nije bio običaj da ženska djeca idu u školu, svih sedam sestara je išlo prvo u osnovnu školu, a nakon toga i u domaćinske škole, tečajeve za šivenje... Bez obzira što je završio samo osnovnu školu, naš otac je bio svjetski čovjek, družio se sa svijetom i nije želio da mu kćeri ne završe školu", priča nam Seima, dodajući da su od sve djece, danas žive jedino osamdesetčetvorogodišnja sestra i ona.
Ipak, iako je bio iz begovske porodice otac nije uspio da koristi neke begovske blagodeti, tako da je mnogo radio.
"Kod nas je u stvari bio matrijarhat, jer je mama sa svim upravljala i sve usmjeravala. Otac je donosio sa svojih deset prsta, a kako je koje dijete od nas završavalo školu, tako je i privređivalo", kaže Seima.
Iako ih je bilo desetoro, sjeća se najmlađa kći, svi su podjednako bili voljeni i maženi u roditeljskom krilu. Otac je, priča Seima, bio omiljen u društvu, a i sam je volio sevdisanje s ljudima i pjesmu.
Iako tada najbogatiji, neprijatelja nisu imali. Kroz kuću su prošli mnogi prolaznici, putnici i ugledne ličnosti, jer je begova kuća imala sve što tada bosanske kuće nisu imale: muški i ženski ulaz, kupatilo i sobu za goste i poslugu, ostavu, muške i ženske prostorije i toplu vodu.
Još u to doba ova kuća je imala ozidanu i popločanu banju u dvorištu i raskošnu unutrašnjost. Toplom vodom iz avlije Šeranića koristila se i ugledna njemačka porodica Goldbaher, koja je živjela do njih i sa kojom su se uvažavali.
Kuća je čuvena po svom bogatom enterijeru. Sećije su bile prekrivene vezenim radovima, čipkama, a gostinsku sobe čiji su zidovi bili prekriveni rezbarijama od drveta, ukrašenu bakarnim mangalama, često su posjećivali turisti. I druge sobe su ukrašavali lusteri sa svijećom, sećije, ibrici od bakra i drugi zanimljivi predmeti.
Potomci Muje-bega i Fatime Šeranić svoje živote nastavili su svjetskim putevima. Neki od njih su postali ljekari, pravnici, a i veliki broj muzičara stasavao je od Šeranića. Tako je Dunja Simić, operska pjevačica, koja živi i radi u Frankfurtu, unuka najstarije Mujine kćeri Ajše.
Kulturno-istorijski spomenik iz 1580. godine više nema ni prilaz ni ulaz. Begova vrata već dugo su zakovana i noviji stanovnici ovog grada ne znaju značaj i istoriju kuće nad Vrbasom. Stara kuća na desnoj obali Vrbasa danas je prepuštena zubu vremena.
U Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa kažu da je za sanaciju kuće potrebno mnogo novca, kojim trenutno ne raspolažu. Ipak, postoje i najave da bi ova kuća mogla ugledati svjetlije dane. Naime iz američke ambasade su najavili da će podržati obnovu Šeranića kuće, a uskoro bi trebala stići i donacija iz Sarajeva.