Da nije bilo ljudskih zločina tokom rata zvorničko selo Kamenica ni po čemu se ne bi izdvajalo od stotine sela u istočnoj Bosni.
Zaklonjeno od glavnog puta, sa skromnim kućama poredanim pored putića koji desetak kilometara vijuga blagim padinama, uživalo bi u svojoj anonimnosti i mještani bi vjerovatno bili zabavljeni sami sobom ne brinući se puno za probleme u ostatku svijeta.
Međutim, ratne tragedije su na nesreću ovo selo učinile poznatim. Zbog do sada pronađenih 12 masovnih grobnica ubijenih nakon masakra u Srebrenici, Kamenicu sada nazivaju i dolinom grobnica.
"Nit' nas ko pita kako nam je, nit' nam nudi kakvu pomoć. Živimo kako živimo. Život povratnika je patnja i ovdje samo čekamo da i mi ostavimo svoje kosti", kaže Safija Hrnjić, koju smo zatekli kako na ulazu u selo čuva svoje malo stado od dvadesetak ovaca.
Stočarstvo je jedina privredna djelatnost kojom se rijetki povratnici u Kamenici bave. Kao i Safija, mnogi povratnici drže uglavnom ovce.
"Ma kakvo stočarstvo?! To samo držimo da se čovjek nečim bavi. Da mi nije sina davno bih umrla od gladi. Ovnove ću za Bajram prodati i nešto para dobiti ali to je ništa", priča Safija.
Kao i mnogi drugi mještani Kamenice, Safija ima iskustva s medijima. Tvrdi da su mnogi novinari i političari do sada dolazili u njihovo selo. Uglavnom se interesuju za masovne grobnice, ali brzo i odu.
"Oni su mislili da se mi nikad nećemo vratiti, zato su tolike grobnice ovdje posijane. Kad smo se tek vratili nismo znali da ih ima toliko. Sijali smo po grobnicama, kosili travu i onda dođu i kažu da je tu masovna grobnica", priča Safija.
Krčeći šumu našao lobanju
Safija je među rijetkim povratnicima u sadašnje mjesne zajednice Donja i Gornja Kamenica. Na području gdje je nekad živjelo više od 1.600 ljudi danas se vratilo njih između 300 i 400.
Prema podacima Instituta za nestale BiH, u 12 do sada otkopanih masovnih grobnica u Kamenici pronađeni su posmrtni ostaci oko 3.000 pobijenih Srebreničana. S obzirom na to da su u Kamenici sekundarne masovne grobnice mnoga od pronađenih tijela nisu kompletna.
"Imamo oko 3.000 posmrtnih ostataka, što kompletnih što nekompletnih. Ljudi koji su ubijeni zakopani su na jedno mjesto, a kasnije su im tijela bagerima ponovo prekopavali i zakopali u Kamenicu. Zbog ovoga mnoga tijela su oskrnavljena pa imamo slučaj da pronađemo samo jedan dio tijela", kaže Amor Mašović, predsjednik Instituta za nestale u BiH.
Mašović navodi da postoje podaci o još jednoj masovnoj grobnici te da se provjeravaju navodi o postojanju i 14. i 15. masovne grobnice.
U vrijeme posjete ekipe "Nezavisnih" u Kamenici su vršili otkopavanja na dvije nedavno otkrivene masovne grobnice.
"Mi smo se na to navikli. Proučimo fatihu za mrtve, ali i mi živi moramo nastaviti sa svojim životima. Najteže je što za mnoge grobnice nismo ni znali. Kada smo se vratili 1999. godine nisu bile tolike otkopane. Znali smo da je bilo zločina, ali jednostavno ja sam željela da dođem kući. Nema nigdje kao na svom. Volim više ovaj svoj putić nego čitavu Tuzlu", kaže nam Ramiza Mratović, pored čije kuće je proneđena jedna od masovnih grobnica. Dodaje da je grobnicu pronašao njen muž.
"Otišli su jednog dana da krče šumu i tamo mi je čovjek pronašao ljudsku lobanju. Kasnije su došli i iskopavali", kaže Ramiza.
Pili vodu iz bunara na masovnoj grobnici
Džemala i Zumretu Memić, koji su se u Kamenicu vratili prije sedam godina, zatekli smo kako ravnaju zemljište u svojoj avliji. U razgovoru s Memićima saznali su da ravnaju zemljište gdje je bila masovna grobnica. Prije nego što je otkrivena taj dio zemljišta su normalno obrađivali. Čak su pili vodu iz bunara koji je bio na području gdje su zakopani ubijeni Srebreničani.
"Dvije godine nismo znali da je tu grobnica. Čak smo tu vodu pili. Kad su počeli kopati bilo je strašno. Nisam mogla na balkon izaći i kad izađem uvijek sam učila", kaže Zumreta.
Ona, kao i njen bolesni muž, žive od pomoći djece. Petero djece im živi u Tuzli.
"Nemamo pravog popisa. Prama našim procjenama, na ovo čitavo područje vratilo se 300-400 uglavnom starijih ljudi. Ljeti bude puno življe, a zimi je manje ljudi. Mnogo je Kameničana pobijeno, a mnogi su nakon rata otiši van BiH ili se nisu vraćali iz FBiH", kaže Rahman Nukić, predjednik mjesne zajednice Kamenica, kojeg smo zatekli ispred džamije nakon džume.
Na memorijalnoj ploči pred džamijom pokazuje imena svoje braće koji su poginuli prilikom proboja iz Srebrenice.
Rijetko ko zaposlen
Rahman je inače jedan od rijetkih koji rade u ovom selu.
"Ovdje ako je iko i radio - radio je na crno. Ja sam tako dugo radio građevinske radove. Nedavno sam registrovao firmu i sada imam dva prijavljena radnika. Od biznisa samo je još jedan naš čovjek iz Austrije uložio novac, otvorio pilanu i zaposlio nekoliko ljudi. Ostali su nezaposleni i žive od pomoći rodbine iz FBiH i inostranstva", kaže Nukić.
Najslikovitiji primjer pomoći rodbine iz inostranstva je pogled na kuće u Kamenici. Pored onih razrušenih, kao i onih djelimično obnovljenih, u Kamenici ima mnogo kuća s lijepim fasadama i sređenom okućnicom. Kameničani tvrde da su tu novac uložili oni iz dijaspore koji u selo obično navraćaju samo ljeti.
"Uglavnom su ovdje starci. Ja sam jedan od rijetkih koji se ovdje vratio, osnovao porodicu i koji zaista živi", kaže Suljo, koji se u Kamenicu vratio 2000. godine, zajedno s trojicom maloljetnih sinova.
Suljo radi u pilani dok mu dvojica sinova đaka u osnovnu školu idu u Drinjaču, koja je desetak kilometara udaljena od Kamenice. U Kemenici je obnovljena zgrada osnovne škole, ali zbog malo djece nastava se odvija samo do petog razreda.
Diplomirani kriminalista čuva ovce
Prije rata je osnovnu školu u Kamenici pohađalo oko 1.600 djece, što iz Kamenice, što iz okolnih sela. Danas nastavu u Kamenici pohađa samo pedesetak osnovaca.
Ispred škole, iako je bio radni dan, zatekli smo samo Nuriju i Saliha, dvojicu mališana koji još nisu ni krenuli u školu. Kažu da im je dosadno jer nema puno djece.
Vjerovatno najživlje mjesto u Kamenici, u kojoj nema nijedna prodavnica, apoteka ili bilo kakav prostor za okupljanje omladine ili djece, su džamije, gdje vikendom djeca dolaze na mektebsku pouku. S obzirom na to da im efendija dolazi iz udaljenog sela, do džamije se prebacuje traktorom.
Jedini Kameničanin koji se u selo vratio s fakultetskom diplomom je Mersad Mehmedović. On je u Sarajevu završio kriminalistički fakultet. Vratio se u Kamenicu jer se nadao da će lakše pronaći posao u Zvorniku nego u Sarajevu. Iako ima diplomu, Mersad u Kamenici, kao i mnogi drugi, čuva ovce.
"Džaba ti diploma. Konkurisao sam na nekoliko mjesta u Zvorniku, ali nikad me nisu primili. Jedino što radim jeste da sam volonter u stranci u Zvorniku. Čuvam ovce i tako živim", kaže Mersad. Tvrdi da nema puno omladine s kojom bi se družio.
Na svakodnevnoj ispaši svojih ovaca Mersad prođe pored nekoliko masovnih grobnica. Kaže, navikao je na te prizore.
"Mora se nastaviti sa životom. Meni je najžalije što nas se niko ne sjeti. Svi znaju koliko je ljudi pobijeno, koliko smo se napatili, ali niko sada nama živima ne pomaže. Samo dođu, uslikaju se kad se otkopa grobnica i kasnije odu", naglašava Mersad, diplomirani kriminalista i čoban iz Kamenice.