Za Arnelu Odžaković, bh. sportistkinju decenije u izboru Sportskog saveza BiH, karatašicu koja iza sebe ima više od 200 osvojenih medalja, i radne obaveze i slobodno vrijeme je vezano za sport.
Prije tri mjeseca osvojila je svoju najvažniju, zlatnu medalju na 8. svjetskim sportskim igrama i nakon ove medalje, odlučila je da se prestane takmičiti i otvorila je svoj karate klub "Sarajevo ZOI 84".
Od osme godine Arnela Odžaković trenira karate, od dvanaeste se takmiči i putuje svijetom, a poslije Tajvana, u svojoj dvadesetšestoj godini, odlučila je da je vrijeme za preokret.
Razočarana u državne institucije od kojih nikad nije imala pomoć za ono čime se bavi, shvatila je da je medalje i promocija države više ne oduševljavaju i odlučila da se posveti radu s djecom u svom klubu.
Osvojila sve što je mogla: "U Tajvanu sam ostvarila najveći uspjeh u karijeri, a po ko zna koji put podrška je izostala od svih državnih struktura. Jednostavno sam rekla da ne želim da upropaštavam svoje zdavlje ili da budem marketing državi koja nije pokazala nikakvo interesovanje da za 20 godina nikakvu stipendiju nisam imala. To su bili razlozi odustajanja. Nisam htjela da stalno prolazim kroz stres, osvajanje neke nove medalje ne bi me usrećilo jer sam osvojila sve što sam mogla osvojiti", kaže Odžakovićeva.
Ističe da su pripreme za takmičenja jedan psihičko-emotivni stres kojeg je teško izdržati.
"Na svjetske igre sam išla s povrijeđenom kičmom. Dođem ovdje, svi se slikaju sa mnom, a na kraju ja nemam ništa od toga. U početku sam funkcionisala na način da zadovoljim duševne osjećaje i nikada mi nije bio bitan novac. Da mi je bio bitan, davno bih se prestala baviti ovim, jer niko mi nije mogao platiti osjećaj kada se popnem na pobjedničko prijestolje", priča Odžakovićeva.
Međutim, dodaje kako je postajala zrelija u tom poslu, vidjela je da što više daje da manje ima povratnih informacija.
"Došlo je do zasićenja i nijedna medalja me nije mogla usrećiti. U sportu je bitan stimulans, a ja ga nisam imala. Shvatila sam da mi godine prolaze, a nemam neku materijalnu dobit. Rekla sam sebi da idem završiti fakultet i otvoriti svoj klub", kaže Odžakovićeva.
Ističe da se njen život i radni dan znatno promijenio otkad je prestala aktivno trenirati.
Spava do pola jedanaest: "Ranije sam ustajala u sedam sati ujutro. Doručak pa na trening. Poslije šetnja po gradu, pa opet trening, druženje i spavanje. Sada je sve drugačije. Buđenje je oko pola jedanaest, za doručak paštete i salame, ne pripremam se nizašta posebno", priča Odžakovićeva.
Mada joj je život prije bio malo teži i teže ga je bilo ispoštovati, kaže da je bila mnogo pokretnija, a da je sada nekako usporena.
"Sad radim s djecom u svom klubu i to me ispunjava. Rad sa njima je takođe naporan i često poslije treninga dođem kući i odmah zaspim", kaže ova karatistkinja.
Dodaje da je pokrenula klub i iz želje da svoje ogromno znanje i iskustvo prenese novim generacijama.
"U radu kluba nedavno mi je pomogla Fabrika duhana Sarajevo i tu pomoć cijenim. S djecom je mnogo drugačiji osjećaj, jer morate biti i pedagog i psiholog da biste radili s njima. U 'Bushidu', klubu u kojem sam trenirala i ostvarila sve svoje uspjehe, radila sam s djecom koja su već afirmisana", kaže Odžakovićeva.
Dodaje da sada radi s djecom uzrasta od pet do 69 godina i kojima je karate totalna nepoznanica.
"Teško je vrhunskom sportisti spustiti se na taj nivo i početi ispočetka, ali po prirodi sam precizna i emotivna i posvećena sam djeci, jer stvari primam srcu. Prije 15 dana imali smo prvo polaganje za zvanje žuti pojas i komisija je rekla da nikad nisu prisustvovali boljem polaganju grupe. Djecu sam zavoljela kao svoju i uživam u radu s njima. Imamo drugačiju koncepciju rada, na treninzima se dužimo i igramo", kaže Odžakovićeva.
Ima više slobodnog vremena: Ističe da sada ima mnogo više slobodnog vremena i nastoji da ga pokloni ljudima koji su to i zaslužili.
"U slobodno vrijeme sam s prijateljima ili sa momkom. Idemo često na Bjelašnicu ili Igman, ponekad i u noćne izlaske. Počela sam da treniram i aerobik, idem na klizanje i igram bilijar. Moje slobodno vrijeme je uglavnom vezano za sport. Volim puno da čitam i to me zadovoljava. Upravo čitam knjigu Zina Ziglera 'Vidimo se na vrhu' koja govori o tome kako nikad ne treba odustajati od ciljeva", priča Odžakovićeva.
Naglašava da je bitna vjera u sebe.
"Upisala sam postdiplomski studij na Fakultetu za tjelesni odgoj, tako da čitam i stručne knjige", pojašnjava Odžakovićeva.
Za mnoge je neobično da se djevojke bave grubim sportom poput karatea i imaju predrasude prema tim djevojkama. I Odžakovićeva ih je i sama dosta puta doživljavala.
"Predrasude su svakodnevne, ljudi koji me poznaju znaju kakva sam, ali 90 odsto ljudi mene zna po imenu. Kada se sretnem s ljudima i upoznam, svi se iznenade da tako ženstvena osoba trenira taj sport. Svi imaju predrasude. Ranije kada sam se upoznavala s muškarcima, govorili su mi: 'Ti ćeš mene razbiti' i slično. Čak i sada mom momku govore da sam mu ja glavna u kući, a da on ništa ne smije. To je smiješno. Ima djevojaka koje izgledaju mnogo grublje, a bave se nježnijim sportom", kaže Odžakovićeva.
Dodaje da joj je karate pružio mnoga zadovoljstva u životu i da ju je usrećio, ali i pomogao kada joj je bilo najteže.
Karate joj je sve: "Ja sam kao mala, sa sedam osam godina, lutala iz sporta u sport da bih se na kraju upisala u karate-klub i nekako se to poklopilo s nekim mojim karakterom. U sebi sam osjetila 100 odsto snagu i tijela i duha i svidjelo mi se što je karate sport jako komplikovan, morate mnogo razmišljati, brdo komplikovanih tehnika ima. Tada sam živjela u Trebinju. Rat sam provela u Goraždu i tu sam nastavila trenirati. Otac mi je poginuo 1995. godine i to me strašno pogodilo. Pala sam u depresiju i osjećala sam se loše. Onda sam preselila u Sarajevo i nastavila trenirati karate. Meni je svaka karate borba bila životna borba, jer u svakoj borbi sve iz života mi je prolazilo", kaže Odžakovićeva.
U karateu je osvojila skoro sve što se može osvojiti, četiri puta je bila sportistkinja godine u izboru Sportskog saveza BiH, u istom izboru je postala sportistkinja decenije, a u izboru "Nezavisnih novina" 2007. godine takođe je proglašena sportiskinjom godine.
Najbolja sportistkinja BiH u 2007. godini posebno će pamtiti maj i Evropsko prvenstvo u Bratislavi. Iz slovačke prijestonice Odžakovićeva se vratila sa dvije medalje. U pojedinačnoj konkurenciji postala je viceprvakinja Starog kontinenta u kategoriji preko 60 kilograma, dok je u ekipnoj konkurenciji osvojila srebrnu medalju.
Pamtiće i dvostruku titulu prvakinje Evrope 2004. godine na Juniorskom prvenstvu, treće mjesto na Svjetskom juniorskom prvenstvu, zlatnu medalju na Mediteranskim igrama. Ističe da je sve što je lijepo doživjela bilo kroz sport.
Proputovala cijeli svijet: "Proputovala sam cijeli svijet. Na zatvaranju svjetskih igara na stadionu je bilo prisutno 150.000 ljudi. Taj doživljaj će mi ostati u sjećanju zauvijek. Ne znam koja zemlja mi se najviše dopala. Ne znam zašto, ali Moskva mi je ostala u posebnom sjećanju. U tom gradu gdje god da odeš, pa i na periferiju, ima nešto zanimljivo. Da odem u bilo koju državu svijeta imam nekog s kim mogu sjesti i popiti kafu i to je najveća satisfakcija koju sam mogla dobiti za uloženi trud", kaže Odžakovićeva.
Lična karta:
Datum i mjesto rođenja: 5. septembra 1983. godine u Trebinju
Obrazovanje: Fakultet za tjelesni odgoj, trenutno na postdiplomskom studiju
Bračno stanje: Uskoro vjenčanje
Hobi: Čitanje i surfanje po Internetu
Karijera: Uspješna