Lazar Stojanović, regionalni direktor medijske kampanje REKOM, široj javnosti poznatiji kao komunistički disident i režiser filma "Plastični Isus", zbog čega je proveo tri godine u zatvoru, uvjeren je da se tek otkrivanjem činjenica o dešavanjima u zadnjoj deceniji 20. vijeka može krenuti dalje.
Mi ne živimo poštujući pravilo da se o činjenicama ne raspravlja već i dalje živimo u magli interpretacija, istakao je Stojanović.
NN: Da li je došao trenutak da se saznaju sve činjenice vezane za dešavanja u ratnim sukobima u bivšoj Jugoslaviji?
STOJANOVIĆ: Paradoks koji uvek prati napor da budu utvrđene činjenice o zločinima je u tome što to ne može da se radi dok je vruće, jer ljudi nemaju psihološku spremnost za tako nešto dok je sveže. To može da se radi tek kada interes opadne. Zatim, imate problem da uopšte pokrenete ljude, jer obično kažu: "To se dešavalo pre 10 ili 15 godina i zašto bi nam sada bilo važno." Glavni napor je da uverite ljude da to jeste značajno i važno. Kada govorim o tom problemu, obično ističem da to što se nama događa nije presedan. Nemci nakon Drugog svetskog rata nisu verovali da se bilo šta rđavo dogodilo u vezi s njima; doživljavali su sebe kao žrtve, jer ih je izginulo mnogo, a bili su i žestoko bombardovani. Da bi im dokazali da su postojali koncentracioni logori, saveznici su ih stavljali u autobuse i vodili da im pokažu krematorijume.
NN: Na koji način su oni prevazišli "sudar" sa stvarnošću?
STOJANOVIĆ: Mogućnost da se krene dalje javila se tek 10 do 15 godina kasnije i to zahvaljujući tome što su ispunjena dva faktora. Ako čovek nema šta da jede, teško je da mu približite neku moralnu ili istorijsku dilemu i zato je prvi važan faktor bio privredni oporavak Nemačke. Drugi je generacijski faktor. Pojavila se generacija koja doživljava tu hipoteku kao lično opterećenje i koja je rekla: "Ja sam tad imao pet godina, ja to nisam radio."
NN: Zašto je toliko važno doći do činjenica?
STOJANOVIĆ: Jak doprinos političkoj stabilizaciji može biti ovaj posao koji odrađuje REKOM. Kada je situacija visoko politizovana i konfliktna, ugroženo je veoma ozbiljno pravo javnosti, a to je pravo da zna. U takvom ambijentu ono dobija više interpretacija nego činjenica. Međutim, ako mi suočimo tu javnost u BiH sa činjenicama, možda više nego u nekim drugim delovima bivše Jugoslavije, tek tada ljudi mogu da razumeju šta im se dogodilo u proteklom periodu. Danas imamo ljude koji su politički sledbenici onih vođa koji su u drugim sredinama ocenjeni kao zločinci. To nije politički greh, mogu ljudi da budu sledbenici bilo koje ideologije ili crkve, ali je bitno da znaju činjenice, da znaju da su taj i taj čovek ili ta partija doneli neke odluke koje su uzrokovale ove posledice. Ako se to zna, onda je čovek slobodan da bira. Važno je da obe strane imaju isto znanje, da dele iste činjenice. U filozofiji važi pravilo da se o činjenicama ne raspravlja. Mi ne živimo poštujući to pravilu već i dalje živimo u magli interpretacija. Zbog toga je regionalni pristup najznačajniji u inicijativi da budu utvrđene činjenice. Prema tome, vi ćete utvrđivati činjenice o mojim zločinima prema vama, a ja o vašim zločinima prema meni, pa ćemo se onda o tim činjenicama sporazumeti.
NN: Koliko REKOM može da pomogne u tome?
STOJANOVIĆ: Imamo prednost da nam kao javnim zastupnicima niko ne može otvoreno reći da je protiv utvrđivanja činjenica. Međutim, postoje dve vrste prigovora koji su prilično uvreženi i rasprostranjeni, mada nisu najbolje argumentovani. Jedan prigovor jeste da je to postupak u kojem komisije za utvrđivanje činjenica prejudiciraju pravosudni proces. Pravnici s kojima smo se konsultovali misle da to nije tako već da te komisije otvaraju uvid u širi krug činjenica nego što ih pravosuđe ima. Pravosuđe postupa samo prema istragama koje je pokrenulo Tužilaštvo. Komisija prikuplja činjenice na jednoj široj osnovi, pa iz toga ispliva inicijativa za procesuiranje tamo gde je to potrebno. Drugi argument, koji je osetljiviji i sa kojim imamo više posla, jeste taj da bi trebalo da postoje nacionalne komisije prije regionalnih, odnosno da ne treba uopšte da postoje regionalne komisije. Ono što se dogodilo u BiH je stvar BiH, a ono u Srbiji je stvar Srbije.
NN: Zašto mislite da takav pristup ne bi dao rezultat?
STOJANOVIĆ: Jedino regionalni uvid može sve da osvetli kao jedinstvenu sliku. Kada bi se to radilo na nacionalnom nivou, to bi najverovatnije podsticalo konflikte i počelo da se pretvara u rat činjenicama. Mi mislimo da postoje žrtve na svim stranama, da njihova nacionalnost nije bitna, da nismo svi izvršioci i da, pre svega, postoji interes žrtava koji treba braniti regionalno. Postoji drugi interes koji je već u proceduri proglašavanja temeljnim ljudskim pravom pred Ujedinjenim nacijama, a to je pravo javnosti da zna.
NN: Dokle se stiglo u pripremi formiranja komisija?
STOJANOVIĆ: Pokušavamo da pripremimo nacrt dokumenta i izvršimo pritisak na vlade da takva komisija bude formirana, da bude finansirana od država, da u njoj sede ugledni ljudi koji su prihvaćeni u svojim sredinama i nisu neprihvatljivi za druge sredine. Ako države uđu u proces formiranja komisija, imaće interes da te činjenice objavljuju.
NN: Postoji li opasnost da bi neko mogao sakriti činjenice do kojih bi se došlo?
STOJANOVIĆ: Ne verujem da bi neko ušao u proces i da bi to kasnije prikrivao. Mi smo imali situacije da se rezultati rada jedne komisije kasnije preispituju i dovode u sumnju. Imali smo i nacionalne komisije koje su u stvari služile samo kao alibi, kako bismo rekli da ih imamo. Zapravo, bili smo upućeni na to da nadziremo jedni druge.
NN: Da li je tu reč o nekom ponovnom "ujedinjenju" bivše države?
STOJANOVIĆ: Nije tu riječ o jugonostalgiji i o tome da ovaj region ponovo treba da se ujedini. Ko želi na taj način da razmišlja - može, ali to nema nikakve veze sa ovom komisijom. Ono što ima veze jeste saradnja i zajednička istorija zemalja regiona, koje u Evropu treba da uđu kao jedan region. U Dejtonu je Slobodan Milošević rekao: "Svi smo u ovom ratu izgubili." Ja bih rekao da je politička istina obrnuta, da su svi pobedili, jer svi nastoje da svoje malo parče vlasti i nezavisnosti koje su stekli opredmete u celinu koja će trajati 1.000 godina. Mislim da to stvara probleme. Kada uđemo u politički proces, mi ćemo prvo pokušati da se približimo političkim grupacijama čijim programima odgovara ono što mi radimo, ali ćemo nakon toga pokušati da se približimo svim ostalim političkim grupacijama tražeći od njih da se izjasne šta njima smeta.
NN: Ključno pitanje je kako doći do činjenica koje će svi prihvatiti. Kako u REKOM-u mislite to da postignete?
STOJANOVIĆ: Ako se čuvamo ishitrenih interpretacija, onda ne bismo imali taj problem, jer činjenice počivaju na kvalifikovanim svjedočenjima većeg broja ljudi, u koja postoji uvid. Posebno dobru saradnju imamo s veteranima koji imaju interes da se sazna istina, jer ih to spasava od kolektivne krivice.
NN: Da li je želja REKOM-a da kroz utvrđivanje činjenica radi i na pomirenju?
STOJANOVIĆ: Ima još jedan od prigovora koji se pojavio u štampi, da će regionalna komisija prejudicirati politički proces pomirenja. Moram da naglasim da nigde nije projektovano da ovo treba da bude komisija za pomirenje. Reč je o utvrđivanju činjenica, a ne o mehanizmu da jedni drugima oprostimo. Ko želi da oprosti, oprostiće, ko ne želi - teraće svoju istinu i dalje. Ljudi koji zameraju inicijativi za REKOM obično imaju jak politički interes. Oni su po pravilu vrlo radikalni u svojim stavovima da treba raščistiti sa krivicom jedne države i političke snage, da su zločini u jednom regionu manje, a u drugom više važni.
NN: Da li se u regionu menja klima u odnosu na neki raniji period s obzirom na to da su mnogi lideri danas spremniji da govore o zločinima koje je počinio njihov narod?
STOJANOVIĆ: Nemci su priznali genocid, Vili Brant je kleknuo i izvinio se žrtvama. Ta politika izvinjenja nije popularna ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Političar koji se opredeli za tu igru zna da je to prilično rizično i da nije način da poveća svoju popularnost. On, međutim, pokušava da učini nešto što bi dugoročno kao sistem vrednosti važilo. Mislim da ima mnogo značajnijih stvari od izvinjavanja koje bi trebalo da budu urađene. Prvo, treba da se živi zajedno. Mi nismo samo izmešani kao stanovništvo, tako što ljudi imaju rodbinu i poslove u drugim državama, već smo ukršteni i privredno. Prvo moramo da rešimo civilne probleme da bi se hrana, recimo, na Jadran uvozila iz Srbije, a ne iz Bugarske, da bismo mogli da se školujemo gde želimo, da bismo mogli da imamo normalan promet ljudi i ideja.
NN: Da li je realno da se desi povratak većine raseljenih?
STOJANOVIĆ: U BiH je došlo do preseljavanja u većem obimu, pa mnogo vremena mora da prođe kako bi ta preseljavanja postala prirodno stanje stvari. Preseljavanja nisu nepoznata u istoriji čovečanstva. Kada preseljeni ljudi počnu da dobijaju decu koja mesto na kojem su se našli zovu svojom zemljom, onda više niko ne dovodi u pitanje odakle ste vi došli već ko ste i gde živite. Mislim da je masovan povratak neostvariv, želeleli mi to ili ne. Nekakva svetska mera, prosek povrataka je oko 20 odsto. Šta god mi želeli ili smatrali moralnim, ne možemo da računamo da će taj postotak biti mnogo veći na našim prostorima. Govorimo o vraćanju ljudi u mesta sa kojih su otišli. Imamo situaciju u Brčkom, gde je bilo mnogo Hrvata i gde je sigurno da se oni neće vratiti. Postoje neka područja, kao što je Podrinje, koja su puna svežih osetljivih uspomena i ne mislim da će se dogoditi da se tu ljudi vrate. Mislim da takvu situaciju koriste u Federaciji BiH za politički pritisak u vezi s popisom. Međutim, zvanična Republika Srpska treba da kaže kako mi nismo Radovan Karadžić ni Biljana Plavšić, da je stanje na terenu proziašlo kao rezultat sukoba i da želimo da živimo s komšijama normalno. Lično, ne vidim taj napor već antagonizam koji podstiče antagonizam sa druge strane. To je, uostalom, čest primer u politici.
NN: Da li je za BiH rješenje ulazak u Evropsku uniju?
STOJANOVIĆ: Politika koju nudi Evropa, koja nije popularna na Balkanu, politika je regiona. To je jedini način da se prevaziđu lokalni sporovi. Ni Evropa nije imuna na slične sporove; ona je imala Južni Tirol, ona ima Baskiju i, danas, Korziku. Problemi se rešavaju tako što tim regionima daju visoku autonomiju. Evropa je mesto gde u jednoj horizontalnoj ravni regioni pronalaze zajedničke interese i žive zajedno. Tu ima mesta i za veru i za obrazovanje i za zaštitu lokalnih kulturnih vrednosti. Međutim, gotovo sve države na Balkanu nastoje da budu nacionalne. Ako uzmete taj pristup prema svojoj istoriji, bližoj i daljoj, onda one nose naočari kroz koje ne mogu da sagledaju ljude već nacije. Paradoks je što se taj proces odvijao u Evropi u 19. veku, a kod nas se odvija 200 godina kasnije.
NN: Ipak, građani u BiH zbog nekih poteza EU misle da nisu tamo dobrodošli?
STOJANOVIĆ: Problem ulaska u EU za BiH je daleko osetljivije pitanje nego za bilo koju drugu republiku bivše Jugoslavije, jer BiH može bolje da živi samo ako uđe u neku širu strukturu. Ako su Italija i Austrija za Južni Tirol našle izlaz u Evropi, onda mislim da antagonizirane grupe u BiH treba to da razumeju. Pritisak birača u jednom dužem vremenskom periodu na to će ih naterati.
NN: Zašto postoje različiti kriterijumi za prijem BiH u EU i Srbije?
STOJANOVIĆ: Postoje dve varijante evropske politike za Srbiju i Bosnu. Za Srbiju se primenjuje politika koja bi trebalo da je ohrabri u rešavanju civilnih problema s Kosovom. Mislim da sa BiH ne postoji taj problem, pa zato i ne pravi takve ustupke. Problem koji Evropa ima sa BiH je problem političke nestabilnosti, koji proističe u velikoj meri iz njene strukture.
NN: Da li je Dejtonski sporazum uzrok tih problema?
STOJANOVIĆ: Govoriti o tome da nikada nije trebalo da bude napravljen mir kakav je nepravljen Dejtonskim sporazumom politički je kratkovido. Moramo da vidimo kada je to i zbog čega urađeno, a da nije urađeno, danas bi verovatno imali još 100.000 mrtvih. Rat u BiH je zaustavljen. Sada predstoji dugotrajan proces u kojem međunarodna zajednica mora i dalje biti prisutna zbog političke stabilizacije Bosne u poratnim uslovima. Ta stabilizacija je veoma teška. Na primer, stabilizacija Srbije posle Slobodana Miloševića nije završena. To je proces u kome niko iz Evrope neće da kaže: "Čekajte, vi ste ipak jedna vlada kontinuiteta, vas tuže pred Međunarodnim sudom, pa i ta Rezolucija o Srebrenici vam je malo meka"... Ne, oni kažu: "Važno je da ste vi na vlasti, a ne ovi radikali koji bi vas odvukli u savez sa Belorusijom". U BiH, pošto je ona pod jačom međunarodnom kontrolom, ne postoji opasnost da bi mogla da sklizne u nekom drugom pravcu, a sasvim sigurno ne prema Rusiji. Odlaganje njenog prijema u EU zavisi od te stabilizacije tako da oštriju evropsku politiku vidim kao neku vrstu opomene, odnosno pritiska da do te stabilizacije što pre dođe. To, naravno, nije pritisak za ukidanje autonomije RS već pritisak da bi se došlo do stabilne saradnje između RS i FBiH.