Prvi junski dan svake godine deminer Dragan Miletić (53) iz banjalučkog naselja Česma slavi kao drugi rođendan. Ovaj dan 1999. godine izgledao je obično. Sunce je kao i svakog jutra obasjalo Šamac i okolinu gdje je sa ekipom deminera on bio na zadatku razminiranja zemljišta od zaostalih mina iz proteklog rata.
Pošto je bio pravoslavni praznik Duhovi odlučeno je da se taj dan ne radi, ali na molbu jednog mještanina da uklone minu s puta kako bi mogao da prođe u njivu odlučio je da pomogne. Zamalo da ga ova odluka košta života, ali nažalost, koštala je njegovog kolegu Mišu Balabana zvanog Bambi.
Tragedija
Od toga dana Draganu se život promijenio. Izgubio je prijatelja, dijelove tijela, ali ostala je vjera, život i borba s posljedicama ove strašne tragedije.
"Imali smo zadatak na Brvniku kod Šamca i pošto je bio svetac odlučili smo da ne radimo taj dan. Pošto želim da pomognem svima, na molbu jednog mještanina krenuo sam da deaktiviram jednu minu kako bi mogao da uđe u svoju njivu. Kada sam došao do mine, naredio sam Miši i vlasniku parcele da se moraju vratiti nazad dok završim posao. U međuvremenu dok sam radio na deaktiviranju mine, oni su prošli pored mene u namjeri da Mišo ukloni još jednu minu. Nisam se slagao s tim. Bio sam jako ljut i govorio sam im da se vrate, ali nažalost, nisu me poslušali", sjeća se tog kobnog dana Dragan.
Kada je završio deaktiviranje, Dragan je krenuo za njima, ali Mišo i vlasnik parcele naišli su na minu koju nisu vidjeli. Vlasnik je u koraku uspio da je pređe, ali nažalost, Mišo je nagazio na minu.
"Eksplodirala je! Osjetio sam udare gelera i toplinu krvi. Oko mene su ležali moj kolega i vlasnik parcele kome je mina otkinula nogu iz kuka. Gledao sam u Mišu… Nije se mrdao. Dok je eksplozija utišavala, puzao sam onako ranjen do njih. Došavši do Miše vidio sam da je mrtav. Mina ga je ubila na licu mjesta", prisjeća se Dragan.
Uprkos tragediji bio je svjestan situacije i da ne smije paničiti. Kada se sabrao, imao je samo jedan cilj: da ga kolege bezbjedno evakuišu i da više niko ne bude povrijeđen. Iz daleka primjećivao je kola Hitne pomoći. Gubio je krv, ali ne i svijest. Navodio ih je kuda da prolaze kroz minsko polje i evakuacija je uspjela. Prebačeni su u bolnicu u Brčkom gdje im je pružena prva pomoć.
Vjera
Dragan je cijeli život sportista. Trenirao je karate. Sama spoznaja da ne bi mogao da hoda i da se bavi ovim sportom bila je strašna. Nije se mogao pomiriti s tom činjenicom i zakleo se sebi da će hodati i da će nastaviti normalno da živi. Mnogi, pa i njegovi najbliži nisu vjerovali, samo je on bio ubijeđen u oporavak. Sjeća se da je treneru rekao da će uskoro biti na treningu, što je i ispunio. Kada je nogama dotakao tlo nakon nekoliko mjeseci, njegovoj sreći nije bilo kraja.
"Svi su govorili da neću moći da hodam. Ali vjerovao sam u sebe. Iz nesreće sam izašao kao invalid 80 odsto, ali imao sam duh. Imao sam srce da kažem da ću uspjeti. Mnogi su me već prežalili i pomirili se s činjenicom da neću moći da hodam, ali ja sam vjerovao. Za mjesec dana sam bio van postelje na zaprepaštenje mnogih", rekao je on.
Tokom perioda oporavka i neposredno nakon nesreće najveću pomoć i utjehu Dragan je našao u porodici i prijateljima. Svi su ga podržavali kada je bilo najpotrebnije.
"Supruga Ljubinka, sinovi Bojan i Vedran bili su kraj mene kada je najteže, hvala im zbog toga. Moji prijatelji koji su me posjećivali dokazali su svoju odanost. Zvali su me mnogi i iz inostranstva bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjerovatno zbog toga danas jako cijenim iskrene prijatelje", kaže on.
Proces rehabilitacije trajao je nekoliko mjeseci. Rane su bile vidljive na svakom dijelu tijela. Na jedno oko nije vidio nekoliko mjeseci dok doktori nisu izvadili geler iz njega. Nožni prsti su mu bili zdrobljeni, a mnogi dijelovi tijela isječeni. Fizičke rane su zarasle, ali ostala je praznina u duši. Poslije toga dana ništa nije bilo isto.
"Često odem na groblje i posjetim Mišin grob. Svake godine na Duhove prisjetim se svoje sudbine i da sam se spasao sigurne smrti. Zahvalim Bogu, sazovem prijatelje pa pričamo. Nikada mi nije dosta priče. Ali šta je bilo bilo je, idemo dalje", rekao je Dragan.
Demineri u veoma lošem položaju: Koliko je Dragan jaka osoba, pokazuje i primjer da je i nakon nesreće, samo dvije godine poslije počeo opet da radi kao projekt menadžer u banjalučkoj firmi "Deminer".
"Jednostavno, pustio sam život da ide dalje. Nakon rehabilitacije nisam se ni dvoumio da počnem da radim i to ponovo u dodiru s minama, najpodlijim oružjem koje treba zabraniti svim konvencijama. Obišao sam cijelu BiH i do sada izvadio nekoliko stotina mina. Samo sam u okolini Srebrenice izvadio oko 60 mina. Do sada je moje preduzeće u BiH deaktiviralo oko 6.000 mina i očistilo oko šest miliona metara kvadratnih prostora", rekao je on.
Voli svoj posao i kaže da demineri imaju pravo samo na jednu grešku, svoju ili tuđu, ali na sreću ova izreka u njegovom slučaju nije bila do kraja izrečena.
"Sada sam više angažovan na poslovima ugovaranja poslova, obilazak terena i kolega. Nisam u direktnom dodiru s minama, ali ni to ne bi bio problem", kaže on.
Janjci
Kaže da su mještani jedini koji vole i paze deminere, jer su spasioci gdje god se pojave.
"Ljudi nas dočekuju s pečenim janjcima, jer su sretni kada nas vide, ali naš položaj je jadan. U Hrvatskoj se nakon 10 godina rada kao deminer ide u penziju, kod nas to nije ni na pomolu. Sva sredstva koja se izdvajaju za uklanjanje mina pristignu iz inostranstva, a naše vlasti ništa ne rade da bi se status deminera poboljšao. Ipak, nadam se da će i to doći na svoje", rekao je Dragan.
Pitali smo Dragana šta bi uradio kada bi jedan od njegovih sinova želio da krene njegovim stopama, da bude deminer.
"Mislim da o tome nikada ne bih razmišljao, niti pristao razgovarati na tu temu. Nikada, ama baš nikada ne bih dozvolio svojim sinovima da se bave poslom kojim se ja bavim. Ima u žiovotu puno lakših poslova od ovog mog", rekao je Dragan Miletić.
Danas 11 godina nakon nesreće Dragana najteže pogodi vijest o nesrećama koje se dešavaju na terenu. Nada se da će tih nesreća biti sve manje.