Prilikom opisivanja domaćih saobraćajnica brojni vozači odmah će početi nabrajati nedostatke i reći da su nam putevi loši, uništeni, sramotni, nesigurni i slično. Za one koji misle da je nama najgore, donosimo pregled najopasnijih saobraćajnica na svijetu od kojih će vam se dići kosa na glavi i slediti krv u žilama.
Autoput kroz Saharu od Alžira do Lagosa: Pojam autoputa ovdje je možda preslobodno upotrebljen, posebno ako u obzir uzmemo da većina infrastrukture nije dovršena, pa se tako dobrim dijelom ove 4.500 kilometara duge mreže saobraćajnica vozite po zemljanom putu. Dnevne temperature dostižu i 40 stepeni Celzijusovih, a malo je mjesta na kojima možete kupiti gorivo i vodu. Osim toga, problem su učestale i nepredvidive pješčane oluje koje, osim autoputa, znaju zatrpati i pokvariti automobile, te vidljivost svesti na nulu.
Federalni autoput M56 (Rusija): Rusija skriva jedan od najopasnijih puteva na svijetu, koji je sušta suprotnost od onoga u Africi. Umjesto da se skuvate u vlastitom znoju, ovdje će vam se smrznuti kosti što je, u neku ruku, čak i opravdano nazivom koji mu je dalo lokalno stanovništvo - "put od kostiju". Naime, gotovo 2.000 kilometara ovog autoputa leži na posmrtnim ostacima hiljada Staljinovih političkih zarobljenika iz Gulaga, koji su ga gradili od 1930. do 1950. godine. Temperature se ovdje spuštaju do -70 stepeni Celzijusovih. Pored toga, česti su i napadi bandita koji ubijaju neoprezne putnike. Da stvar bude gora, većinu vremena vozite se po ledu, što je prava bajka u poređanju s dva ljetna mjeseca, kada se cesta pretvara u neprohodnu blatnu rijeku koja guta automobile i kamione.
Autoput Halsema od Baguioa do Bantoca na Filipinima: U poređenju s ostalim kandidatikinjama za najopasniju saobraćajnicu na svijetu, ova filipinska je pravi autoput. Sa 150 kilometara dužine možda vam se čak učini i smiješnom, tim više što je većim dijelom asfaltirana. Ipak, tajna ova saobraćajnice je u tome da je donedavna bila savršeno prohodna i sigurna, iako je ležala na vulkanskoj formaciji. Godine 1990. destabilizovao ju je potres jačine 7,8 stepeni po Rihteru, a kontinuiranom opadanju njene pouzdanosti doprinose erozije uzrokovane brojnim tajfunima. Ako vam stijena ne padne na auto, dobre su šanse da otkližete u 12-metarsku provaliju, a u većini slučajeva možete biti sretni ako vidite gdje padate, jer se dobar dio godine zbog magle ne vidi prst pred nosom.
"Kamino de las Jungas" (Bolivija): Poznatija i kao "Put smrti", izgrađena na plećima zatvorenika - paragvajskih zarobljenika iz rata. Svake godine na ovoj saobraćajnici gine 200 do 300 nesrećnih putnika. Brdska saobraćajnica, duga 69 kilometara, spušta se sa 4.650 metara kod prolaza La Kumbre do 1.200 metara nadmorske visine kod grada Koroiko, a većim je dijelom se radi o samo jednoj traci širine oko tri metra. Sigurnosna ograda, baš kao i asfalt, potpuna su nepoznanica, a pogled preko ramena otkriva spektakularan ambis dubok 600 metara. "Put smrti" većim dijelom je okružen prašumom pa su magla i kiša gotovo jednako česta pojava kao krstovi i svijeće koje označavaju mjesta pogibije.