Stara narodna izreka da je pravda spora ali dostižna ne važi u BiH.
Primjer broj jedan: Porodica Trivunović - tokom rata izbjegli iz Hrvatske, svoju imovinu zamijenili u Banjaluci s Hrvatom. Banjalučki sud ih je deložirao i istjerao na ulicu. U isto vrijeme porodica nije mogla povratiti svoju kuću u Daruvaru, odakle su istjerani, pa su preko noći postali beskućnici. Da slučajno toga dana nije bilo zasjedanje Narodne skupštine RS i da se novinarske ekipe nisu zainteresovale za slučaj porodice koja je pred zgradom NS RS započela štrajk glađu, ko zna da li bi ikada ministar pravde RS proučio njihov slučaj i javno izjavio da je sud u Banjaluci napravio grešku i da porodica Trivunović nije smjela da bude istjerana na ulicu te da je trebalo sačekati da ih sud u Hrvatskoj vrati u posjed njihove imovine.
Primjer broj dva: Branimir Glavaš - ratni zločinac po važećoj sudskoj presudi pobjegne u BiH i na osnovu dvojnog državljanstva živi slobodno. Gradi kuću, priprema se za politički angažman i svima nam se smije u lice. Njega naše pravosuđe štiti. Porodicu Trivunović, beskućnike na pravdi Boga ne. A koliko je još takvih Srba, Hrvata i Bošnjaka koji vape za pravdom koje nema? A koliko je Glavaša, zaštićenih ratnih zločinaca, kriminalaca i lopova na sve tri strane koji se na ovakav način izruguju pravdi dok ih pravni poredak naše zemlje štiti?
U BiH pravda je ne samo spora i nedostižna. U BiH pravda ima svoje miljenike, a obični građani pred tom strašnom činjenicom samo bespomoćno šire ruke i traže pravdu. A pravde u BiH očigledno nema.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.