Trebinjca Ristu Maslešu, koga je ratni vihor iz Sarajeva ponovo vratio u rodni grad, u Trebinju uglavnom znaju po tome što je jedno vrijeme u mjestu Dobromani, nadomak Trebinja, imao kafanu. Malo je kome poznato da iza Masleše stoji podvig koji je u bivšoj Jugoslaviji zavrijedio orden, ali je za njegovo djelo nagrađen drugi čovjek.
Risto o tome sve donedavno nije želio da priča, iako se sve desilo davne 1984. godine, kada su o pokušaju diverzije u vozu Sarajevo - Banjaluka - Zagreb, koju je spriječio upravo ovaj Hercegovac, tada pisale i novine.
`Tačno je da sam spasao taj voz u kojem se nalazilo 400 putnika, ali o tome nisam pričao evo više od 20 godina, jer je tada bilo neko drugo vrijeme, a i tadašnja Služba bezbjednosti zaprijetila mi je da o tome ne pričam. Htjeli su sve zataškati i znam da su me dugo držali na oku`, prisjeća se Risto ovih događaja od prije više od dvije decenije.
Risto je radio kao konobar u restoranu željezničke stanice u Sarajevu, gdje je, veli, naučio da prepoznaje ljude. Na tom mjestu svakodnevno je cirkulisalo oko 5.000 ljudi.
`Tako sam zapazio i tri čovjeka koja su se, uz nervozne pokrete, došaptavala na čudan način. Počeo sam im se polako približavati, praveći se da čistim pepeljare i stolove u njihovoj blizini. U jednom sam se momentu gotovo ukopao kada sam čuo da jedan od njih govori: 'Prevrni sve unaokolo, uništi sve što se kreće oko zagrebačkog, hajte vas dvojica, ja ću za vama'`, priča Risto.
On dodaje da je nakon toga, da bi dobio na vremenu, napravio gužvu prosuvši piće na jednog čovjeka i dok ga je brisao primijetio je ispod stola ove trojice torbu iz koje su virile rolne bakarnog lima, iz kojih su virili vojni, zeleni štapini eksploziva.
Nakon toga započinje pripremljeni scenario ove trojice koji su se ponašali baš onako kako su se dogovorili, dvojica su krenula ka banci koja je bila u prizemlju stanice, a treći je ostao u restoranu sve dok mu saučesnici iz prizemlja nisu uskoro počeli mahati i davati signale, na koje se, pamti Risto, ovaj treći ukočio, uzeo torbu i krenuo ka peronima.
`Kada je on krenuo, stalno se okrećući unaokolo, za njim sam pošao i ja, obukavši jaknu da me u uniformi ne prepozna i tako ga pratio sve do perona, gdje je ušao u jedan od vagona voza Sarajevo - Zagreb, a ja sam otrčao do ljetne bašte koja se nalazila između autobuske i željezničke stanice i tamo našao policajca Mila Gavrilovića, ali on me u početku nije ozbiljno shvatio, pa čak i kada je pošao za mnom ponavljao je da nisam normalan`, dodaje Risto.
Policajac je na peronu ušao u onaj vagon, a Risto je ostao napolju, tražeći onu dvojicu, ali je uskoro iz vagona izašao policajac koji unutra nije našao ništa sumnjivo.
I Risto je potom ušao u vagon, koji je svakog trena mogao eksplodirati, i pronašao diverzanta, na koga nije uticala prijetnja policajca da mora priznati gdje je eksploziv, pa je nakon toga sam Risto počeo da pretražuje vagon, u kojem mu se najidealnije mjesto za sakrivanje učinio radijator.
`Kada sam zavukao ruku ispod radijatora, iza elektromotora, napipao sam i štapine i sve ih kao drva naslagao u naručje i tako iznio. Kasnije je utvrđeno da je tu šest i po kila eksploziva`, prisjeća se ovaj hrabri čovjek, koji se nakon svega vratio na posao kao da ništa nije bilo.
Očekivao je, priznaje, u narednim danima da će mu se neko obratiti, da će barem za Dan željezničara dobiti neko priznanje ili za Dan bezbjednosti, ali od svega nije bilo ništa. Osim Službe bezbjednosti niko mu se nije obraćao.
Ova će misterija Risti biti razjašnjena tek kasnije kada u razgovoru sa kolegom policajca Gavrilovića slučajno sazna da je Mile Gavrilović iz ruku ondašnjeg predsjednika Predsjedništva Raifa Dizdarevića dobio orden za hrabrost, jer je ovaj policajac, ili neko u njegovo ime, napisao da je on lično otkrio diverzante i u vozu pronašao eksploziv.
Dvije godine nakon toga i on će dobiti neko mnogo manje priznanje i neku manju novčanu nagradu, vrijednosti, kako se prisjeća, nekih stotinak ondašnjih njemačkih maraka.
Na kraju ove dramatične priče, čiji smo ishod, dok je Risto pričao, s nestrpljenjem iščekivali, postavili smo i logično pitanje: Zašto je tek petnaest godina nakon što je srušen komunizam otkrio tajnu?
On je odgovorio, takođe, pitanjem: Zašto javnost pridaje više pažnje kriminalcima nego poštenim ljudima, zašto se na TV-u češće prikazuju kriminalci nego pošteni ljudi koji zavređuju puno više pažnje?