Prilog specijalne emisije "60 minuta" na FTV-u, a povodom obilježavanja Dana RS, počinje scenom iz filma "Boj na Kosovu" i monologom glumice: "Na Kosovu polju je izginulo sve što je sijalo i što je bilo verno", zatim se nastavlja izjavama Čedomira Popova: "Nijedan srpski nacionalni program nije bio velikosrpski". Vuk Drašković kaže: "Alija, jel' ti nije žao Jugoslavije", a zatim Srbo Popović, advokat iz Beograda, izjavljuje: "Moralna nakaza RS postoji i dalje".
Prilog se nastavlja naslovom specijalne emisije "60 minuta" "KRNJA VELIKA SRBIJA", čiji je autor Sinan Šarić.
AUTOR: Nekada, ne mnogo više od egzotičnog izletišta Sarajlija, u ratu prijestonica, a taj epitet počinje gubiti onoga trenutka kada se odlučilo da se umjesto eksplicitnim divljaštvom država nastavi graditi isto tako, ali politkom. Logično, od tog trenutka prijestonici nije mjesto na nekakvoj visoravni, ali od onih kojima je četiri godine poslužila kao bastion provođenja svoje dvije stotine godina stare politike nije zaboravljeno.
Prilog ide dalje tako što Šarić nastavlja priču ispred Osnovne škole "Srbija" na Palama.
AUTOR: Ovo je Srbija. Srbija na Palama, ali osim simboličke, ovo je zapravo suštinski velika Srbija, tačnije najsigurnije ulaganje da to u budućnosti formalno i postane, jer se radi o ulaganju u najmlađe. Za budućnost koja će se zvati Srbija, za generacije koje će se obrazovati u Srbiji, daleko od istine šta je zapravo Srbija učinila i daleko od principa pravičnosti da je milione, ako već širi duh pomirenja, trebalo da uloži u zapaljene sarajevske škole. Zapravo radi se o sprovođenju nacionalne strategije Vlade Srbije pod nazivom "Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države, dijaspore i Srba u regionu", usvojenoj februara prošle godine, koja opet nije nastala u Vladi Srbije, nego kao najnoviji velikosrpski projekat SANU-a "Memorandum 2". Nije ništa drugo nego nastavak dvovijekovnog sna i jave na stvaranju velike srpske države. Države koja se na jasnim postulatima i jednakim intenzitetom bez prekida uz zanemarljive taktičke izmjene stvarala 150 godina.
Dalje se prilog nastavlja tako što se čitaju dijelovi Načertanija iz 1884. godine, a autor gledaocima želi da pokaže kako je još tada postojao plan za pravljenje velikosrpske države. U prilog se ubacuju slike Draže Mihailovića sa pjesmama "Sprem'te se, sprem'te, četnici". Nakon toga prilog se nastavlja naslovom 100 godina poslije. Dalje autor citira zapise Stevana Moljevića i Svetosavskog sabora iz sela Ba 1944. godine. Priču nastavlja naslovom "44 godine poslije" i citatima iz Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU). Autor priloga želi da prikaže da Srbi od Načertanija imaju ideju da naprave veliku Srbiju i da se nijedan srpski političar od tog vremena do danas nije odrekao te ideje.
Priča se nastavlja naslovom emisije "Krnja velika Srbija".
AUTOR: I nakon 150 godina planova, dokumenata, te sudski dokazanih kulturocida, urbicida, masovnih zločina i na kraju genocida, velika Srbija je ostala samo mit. (Uz priču se nižu slike vješala, izbjeglica iz Srebrenice, Ratko Mladić kako obilazi izbjeglice u Srebrenici itd.).
Dalje se nastavlja izjavama Čedomira Popova, predsjednika Matice srpske, koji objašnjava da je taj mit rođen u glavama austrijske diplomatije.
AUTOR: Ovaj takozvani mit nastaje 1884. Načertanije, državnički dokument, čijih se ciljeva, uz istina modifikovane metode, kao Svetog pisma pridržavaju svi ključni srpski političari posljednjih 150 godina, bez obzira na vrijeme i državničko uređenje, od kneževine preko monarhije, Socijalističke Jugoslavije, pa sve do proevropske Srbije. Ovaj dokument ostao je osnova za sve planove i ciljeve. Međutim, bez obzira na svu eksplicitnost dokumenta, vodeći srpski intelektualni krugovi i predstavnici vodećih nacionalnih institucija osporavaju bilo kakvu vezu ovog dokumenta sa budućim stopedesetogodišnjim djelovanjem Srbije.
Dalje se nastavlja izjavama Popova i Draškovića o tome kako je evropski koncept razvoja država u 19. vijeku bio koncept nacionalnih država. Drašković objašnjava da to nije nikakav hegemonistički program, nikakav državnički program i da ga na kraju nije ni pisao Srbin (Načertanije).
AUTOR: Istina je da Načertanije nije nastalo samo u Srbiji. Pod uticajem jednog od prvih srbijanskih političara iz vremena Obrenovićeve Srbije, Avrama Petronijevića, u francuskom egzilu ga je napisao češki ustanik František Zak i to kao podlogu za ujedinjenje Južnih Slavena kao tampon zonu između Rusije i Austrougarske. Međutim, Garašanin ga prisvaja uz naizgled male, ali suštinske preinake. Umjesto ujedinjenja Južnih Slovena, Garašaninovo Načertanije zagovara ujedinjenje svih srpskih zemalja.
Dalje se citiraju dijelovi Načertanija, a zatim priča autor.
AUTOR: Dakako, bilo bi pogrešno Načertanije posmatrati isključivo kao moderni državnički dokument. Historijski momenat u kojem nastaje bio je trenutak evropskog nacionalnog buđenja. Vrijeme u kojem je Garibaldijeva ideja nacionalnog buđenja i ujedinjavanja bila sveprisutna i opšteprihvaćena. Tako se vrlo često, naučno vrlo diskutabilno, balkanski momenti, poput istrage poturica ili Karađorđevih ustanaka, tumače jednostrano iz perspektive modernog doba. Bez obzira na svu surovost, pa i genocidnost projekata, bilo je to vrijeme nacionalnog, modernim jezikom kazano, državnog oslobođenja, ali sve ono šte se na Balkanu dešavalo nakon, a identično je planovima zacrtanim u Načertaniju, jasna je potvrda kontinuiteta provođenja, tačnije pretvaranja jednog takoreći nacionalnoromantičarskog plana u genocid. Sve do današnjih dana. Na toj platformi upravo na Balkanu nastaje ono što je preteča modernog naziva genocid. Izuzmemo li tadašnja dešavanja nad Maorima, australijskim i američkim domorocima, Srbija, tj. srpska vojska, u prvim velikosrpskim pohodima, balkanskim ratovima, čini genocid, što je ujedno bilo i jedno od prvih istraživanja anticivilizacijskih djelovanja u Evropi.
Prilog se nastavlja izjavama Dubravke Stojanović, profesora 20. vijeka na Univerzitetu Beograd, koja priča da se od vremena srpskog ustanka, a zatim od grčkog ustanka i stvaranja Grčke smatralo normalnim da se protjera lokalno muslimansko stanovništvo. Ta tradicija je, priča Stojanovićeva, ostala tokom čitavog 19. vijeka i dovela do izuzetno velikih zločina u balkanskim ratovima. Prilog se nastavlja čitanjem izvještaja Međunarodne komisije "Fond Carbegle, Washington" iz 1914. godine i citatima kako se cijele oblasti ili sela pretvaraju u pepeo, kako se masakrira stanovništvo te da su to sredstva koja su primjenjivana i koja još primjenjuje srpsko-crnogorska vojska. To su, kako se citira, mogle da spriječe samo izričite naredbe iz Atine, Beograda i Sofije.
AUTOR: Pobjednička kraljevska vojska, nakon trijumfa, zločina i, istini za volju, pogodnih međunarodnih odnosa u kojima je Hrvatska birala između italijanske aneksije i beogradske krune, stvara Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Tako Hrvati i Slovenci nalaze kakvo-takvo utočište, a Sarajevo prvi put nakon 1463. godine i 1878. godine bez ispaljenog metka, štaviše uz dobrodošlicu, dočekuje okupatora, jedinice Stepe Stepanovića. Od tog trenutka na djelo stupa zvanični plan Vlade Nikole Pašića sročen u Nišku deklaraciju. Da se radi o čvrstom i planskom, i dugoročnoj politici, govori i činjenica da je Niška deklaracija sročena i usvojena u trenutku kada buduće postojanje tadašnje Srbije nije bilo izvjesno, odnosno u momentu kada je krah srpske vojske protiv Austrougara već bio na pomolu. Godine 1918. nastaje državna zajednica najprije SHS, a kasnije i Kraljevina Jugoslavija. Država koja će u svoje tri deformacije zapravo biti modus realizacije velikosrpske ideje. Ideje u kojoj će svi balkanski Srbi biti u jednoj državi i u kojoj će svi oni koji pokušaju zadržati historijski kontinuitet ujedinjenih republika i, kako se to zvalo, ravnotežu nacionalnih prava, 80 godina plaćati ceh. Kako je to bilo zacrtano 1914. velikosrpska arhiva pretočena u južnoslavensku ideju. Uzaludni su bili već tada glasovi srpskih socijaldemokrata poput Koste Novakovića, Dimitrija Tucovića, Dragiše Rapčevića, okupljenih oko "Radničkih novina", a koji su upozoravali na svu pogubnost takve ideje. Ideje za koju se već tada pisalo da je nastala na zločinu.
Prilog ide dalje citatima Koste Novakovića o srpskom surovom, okrutnom militarizmu. Taj militarizam, kako kaže Novaković, sanja o Dušanovom carstvu.
AUTOR: Država u kojoj je nacionalno nezadovoljstvo ključalo više od decenije, eskaliralo najprije ubistvom poslanika HSS-a u Skupštini, uključujući i predsjednika Stjepana Radića, a potom marsejskim atentatom na regenta Aleksandra Karađorđevića, dočekala je 2. svjetski rat razjedinjena. U labavom odnosu banovine Hrvatske i ostatka Kraljevine Jugoslavije, Srbija je potpuno razjedinjena dočekala naciste. Nakon tri godine, uslovno rečeno, lutanja, podijeljena između čvrstog Nedićevog saveza s Hitlerom i kraljevog bivstvovanja u Londonu, pred kraj rata, kada je kraj nacizma već bio izvjestan, u novoj konstelaciji odnosa pokušava osmisliti novu državnu zajednicu. Bilo je to januara 1944. godine u selu Ba.
Prilog se nastavlja citatima sa Svetosavskog sabora iz sela Ba i to kako je osnovna greška bila što 1918. godine nisu udarene granice Srbije.
AUTOR: Na Svetosavskom saboru učestvovali su predstavnici svih srpskih parlamentarnih stranaka Jugoslavije. Autori deklaracije su ugledni političari i akademici Srbije, poput Slobodana Jovanovića ili Dragiše Vasića, okupljenih u srpskom Kulturnom klubu. Dokument je u javnosti poznat kao Moljovićev program homogene Srbije. Tada zvanično biva prvi put uspostavljena karta Karlovac, Karlobag Virovitica. I ponovo kao i Načertanije ovo nije nikakav zvaničan dokument srpske vlade, čak se radi o beznačajnom dokumentu. Nakon genocida i poraza, program je zaista odbačen. Ovaj put, za razliku od balkanskih ratova, prioritet je bila BiH. Prema svjedočenju Vladimira Dedijera, Titovog ličnog biografa, u 2. svjetskom ratu je ubijeno 10 odsto Bošnjaka i, bez obzira na sve, 60 godina nakon toga u modernoj Srbiji i srpski kulturni krug i Draža Mihailović su rehabilitovani. Postali su antifašisti, a kontinuitet zločina, velikosrpskog projekta od Garašanina do Moljevića, odnosno balkanskih, 1. i 2. svjetskog rata i Miloševićevom Srbijom ponovo ne postoji.
Prilog se nastavlja dalje scenama iz Beograda, mitinzima Vuka Draškovića, slikama logoraša, četnicima itd.
AUTOR: Bio je ovo sam vrh ledenog brijega, osamdesetih i početka devedesetih na širem terenu ugroženosti, mržnje i svega onoga što će uslijediti. Upravo ovakav model, model izvinjenja bez odgovornosti i negiranja bilo kakvog velikodržavnog, zvaničnog državnog zločina insistira na budućnosti i pomirenju. Jednako kako negiraju velikodržavnu politiku do sredine 20. vijeka, danas za sve optužuju jednog čovjeka Slobodana Miloševića.
Dalje prilog ide pričom Tadića i njegovog odlaska u Srebrenicu. Tadić priča da je odlazak u Srebrenicu politički, ali i individualni čin.
AUTOR: Jeftina imitacija Vilija Branta, jer umjesto Karla Jaspersa, otac duhovnog razvitka je i dalje Dobrica Ćosić. Umjesto Gintera Grasa, srbijanska javnost Nobelovu nagradu očekuje ponovo za Dobricu Ćosića. Izvinjenje, za šta? Agresiju. Ne. Nikada nije kazano. Istovremeno, žrtvama genocida se krajnje licemjerno poklanja, bez da kaže ko ga je pripremao i ko ga je izvodio. Ako ga je i izvela vojska pod komandom Slobodana Miloševića, ona nije bila njegova, već državna vojska. Vojska Slobodna Miloševića ga je još manje pripremala. Štaviše, pripremali su ga oni koji su u vrijeme Slobodana Miloševića bili opozicija, još ranije disidenti, a nakon Miloševića došli na vlast i dan-danas vode politiku izvinjenja i mirenja, baš kao što se o politici Ilije Garašanina, Nikole Pašića, Stevana Moljevića, odnosno Draže Mihailovića, izjašnjavaju svakako, osim toga da je to bila agresivna, genocidna, velikodržavnička politika. Sve ovo dovoljno govori o tome da suština velikosrpskog projekta i nije u njenoj politici. Politika je posljedica, suštinska poluga je kulturni model, tradicija koja je srpsku ideju dovela gotovo do antropoloških razmjera.
Dalje ide izjava više "stručnjaka" koji pričaju o kulturnom modelu kao preovlađujućem u jednoj naciji. Takođe, idu i citati iz filma "Boj na Kosovu", inserti iz filma "Nož".
AUTOR: Uzrečice u narodu, kao što je prolazi kao pored turskog groblja, samo su vrh ledenog brijega jedne kulture, koja je duboko ukorijenjna i njegovana. Zločini su predstavljani kao oslobođenje, a kulturna matrica kao borba protiv nevjerstva, kao neophodna katarza za sve one koji nisu Srbi. Tačnije pravoslavni Srbi.
Prilog se nastavlja insertima iz filma "Nož" i pričom Vuka Draškovića kako se ponosi romanom "Nož".
AUTOR: I ovaj princip kulturnog djelovanja s ciljem da se katarzično svi drugi sjete srednjovjekovnih korijena i njima vrate uz unaprijed određen aksiom da su oni srpski.
Nastavlja se izjavama "analitičira" kako se vjerovalo i da je istorija učila na taj način da su muslimani prešli na tu vjeru i da je to bilo nešto u šta se vjerovalo.
AUTOR: Srpsku književnu zadrugu početkom sedamdesetih Matija Bećković, Mihiz, ali i komunisti poput Ljubomira Tadića, Mihajlovića, Mićunovića, Isakovića pretvaraju u bastion nacionalizma pod krinkom očuvanja Jugoslavije. U Klubu književnika čine sve da velikosrpska ideja ne zamre, ne bude zamijenjena istinskom jugoslavenskom. Bio je to intelektualni centar Srbije koji je djelovao planski i oprezno i vrlo perfidno, poput rotarijanskog ili masonskog centra. Bio je to klub koji je daleko od očiju javnosti povlačio konce kulture i politike. Svi koji su pokušali dokučiti ili dokazati o čemu se tu radi bili su uklonjeni.
Dalje idu analitičari koji objašnjavaju kako je Milošević preuzeo sve iz tih opozicionih redova i književnika, što je Srbiju na kraju odvelo u rat.
AUTOR: Ko je i kako vidio Jugoslaviju? Šta je od nje očekivao? Mnogi su sa ove vremenske distance skloni tvrditi da je Jugoslavija postojala dvadesetak, ne više od 25 godina. Mnogo je argumenata za tu tvrdnju, pogotovo sagledaju li se činjenice od kraja šezdesetih do kraja te države. Naime, stvorena 1945, dvadesetak godina je funkcionisala kao dominantno centralizovana držva uveliko zbog civilizacijskog nasljeđa kraljevine, ali i uvijek žive velikosrpske težnje da takva bude. Josip Broz, neprikosnoveni autoritet, ipak je dvadeset godina imao podršku najbrojnijeg naroda, zahvaljujući trpeljivosti, mnogi su skloni reći zbog straha od Aleksandra Rankovića, desne ruke i kuma Broza, koji se s njim kasnije brutalno obračunao. Prvi čovjek jugoslovenske policije bio je stub sigurnosti Srbije i Jugoslavije sa dominantnim centrom Beogradom.
Dalje advokat Jovanke Broz priča o Rankoviću, o tome kako su Srbi i Rusi braća po oružju i o problemu nacionalizma. Priča o obračunu s Rankovićem i srpskim kadrovima bezbjednosti.
AUTOR: Nakon više od trideset godina Tito je smogao hrabrosti. Četvrti Brijunski plenum 1966. godine imao je jedan cilj, ukloniti Aleksandra Rankovića. Zvanični razlog bio je skandal afera Titovog prisluškivanja. Suštinski bili su stvaranje preduslova za transformaciju Jugoslavije, jer se vidjelo da su svi ekonomski mehanizmi koji su držali republike pod centralizmom iscrpljeni i da je jedini modus zaustavljanja nezadovoljstva vraćanje republikama dio onoga što su sa sobom donijele u AVNOJ. Suverenost. Ovu činjenicu prate do danas kontroverzna pitanja da li se sa Rankovićem i centralizovanom Jugoslavijom zbog želje da se stvori pravična decentralizovana Jugoslavija ili je to bio poslednji pokušaj davljenika da transformacijom spasi što se spasiti da. Tada nastupa ono što ćemo svi svjedočiti devedesetih. Otac nacije Dobrica Ćosić tada započinje poslednji srpski apokaliptični put. To bio metak u cijevi koji su za manje od dvadeset godina ispalili sljedbenici ovakve "akademske misli".
Prilog se nastavlja govorom Radovna Karadžića, zatim izjavom Ratka Mladića kako poklanja srpskom narodu Srebrenicu. Nižu se slike Mladića, Karadžića, Tadića, Miloševića itd...
AUTOR: Ranih osamdesetih počinju čistke i to ne onih koji pozivaju na vjekovne velikosrpske težnje već suprotno vlast se učvršćivala nacionalizmom.
Prilog se nastavlja izjavama Srđe Popovića kako se vlast može učvrstiti tako što se ulazi u sukoebe sa drugim reginoima. Dalje jedan od analitičara priča o hapšenjima u Bosni sa pozicija muslimanskog fundamentalizma itd..
AUTOR: U tom trenutku, pokazala se sva gola istina srbijanskog politčkog i kulturnog estamblišmenta iz istog onog kulturnog kruga iz kojeg su lansirane parole o ugroženosti, strahu od hrvatskog nacionalizma, zelenih transfezala i slično. Krajnje licimjeno su davane podrške muslimansko osuđenoj grupi iz 1983 na čelu sa Alijom Izetbegovićem, sve sa izgovorom prava na nacionalno izražavanje dok je suštinski cilj zapravo bio stvaranje jedne takve grupe koja će biti opravdanje za veliko srpsko djelovanje i za zločine koji će uslijediti 90-ih godina prošlog vijeka. Tih godina zaprvo iskristalisala se još jedna činjenica. Sve ono što je 1968 izgledalo kao srbijanski progres palo je vodu, a upravo je ona narednih 20 godina vukla balkanske konce, a ne Slobodan Milošević, zapravo bila je pokretač Slobodana Miloševića koji je zapravo bio pragmatik, a ne nacionalista. Čovjek koji se samo prilagodio onome što mu je nematnula ta intelektualna scena.
Dalje se u prilogu navode izvjave "analitičara" kako je ta scena zapravo u Srbiji u tom periodu bila komplikovana. Analitičar nastavlja priču kako su zapravo demonstracije na Kosovu iz 1981. godine početak rata, onoga koji će uslijediti deset godina kasnije te da je tu intelektualna scena doživjela razdor.
AUTOR: Ni novi ljevičari tkz. srpski liberali, ni protagonisti tkz. praksis političke filozofije nisu digli glas protiv hapšenja albanskih studenata i đaka 1981. godine na Kosovu. Čak i oni koji su uslovno rečeno platili glavom i bili isključeni sa Univerziteta zbog podržavanja decentralizacije Jugoslavije, poput akademika Ljubomira Tadića, oca današnjeg srpskog predsjednika, pokazali su svu perfidnost djelovanja sa kraja 60-ih i početka 70-ih.
Dalje se nastavlja tako što Branimir Stojanović priča o postojanju peticije oslobađanja albanskih studenata i o tome kako je to bilo marhinalno, a kako je čitava scena otišla ka opravdanju represivnog aparata. Takođe priča o transformaciji Saveza komunista Srbije u Socijalističku partiju Srbije i praktično participaciju čitave intelektulane scene u tu partiju.
AUTOR: Za raspad Jugoslavije bilo je sve pripremljeno. Stvarane su ekonomske afere, hapšeni studenti koji su željeli ista prava kao i ostali građani Srbije pod parolom iredente i već uveliko stvoren nacionalni stav o ugroženosti srpskog naroda. Uslijedio je konačni pritisak intelektualnog vrha.
Dalje se nastavlja sa citatima iz Memoranduma SANU-u iz 1986. godine kako sve nacije nisu ravnopravne, npr. srpska nacija nije dobila pravo na vlastitu družvu i dijelovi srpskog naroda koji žive u drugim državama nemaju status nacionalnih manjina.
AUTOR: Ugroženost srpskog naroda bila je parola velikosrpskog nacionalizma. O takvoj ugroženosti srba u Sarajevu početkom agresije na našu zemlju svjedočio je i novinar Goran Milić, izbjegavajući granate srpske jugoslovenske narodne armije.
Dalje se emituje prilog Gorana Milića u kojem priča o tezi koja je okupila četnike i o tome kako je priča o ugroženosti Srba mitološka. Milić dalje navodi imena ulica u Sarajavu i priča kako srednjovjekovna Srbija dominira centrom Sarajeva.
AUTOR: Danas se kao i ranijih godina ovaj akt kao SANU, nastoji interpretirati kao nešto usputno čak nepostojeće, kao neobavezjući proglas grupe intelektualaca koji je krajnje nezvaničan, počevši od toga da je izašao u novinama. Međutim da se radi o krajnje smišljenjom i dugoročnom planu i proglasu govori i ovaj citat Dobrice Ćosića, sa skupštine SANU-a još maja 1984. godine "Znanje kojima raspolaže akademija ne treba da ostane samo u strukama, treba da se integriše u mudrost, opšte iskustvo i kolektivnu viziju". Dokaz da sve nije ostalo na pukoj retorici oca nacije govori i činjenica da je skupština SANU-a, juna 1985. godine donijela odluku i formirala Odbor za pripremu Memoranduma o aktuelnim društvenim pitanjima. Osim insistiranja na ugroženosti, memorandum krajnje netačno insistira na neravnopravnosti učešća Srba u AVNOJ-u i istovremeno krajnje kontradiktorno tome ukazuje na tkz. Pogubnost revidiranja pogleda na međunacionalne odnose nakon 1980, a koje je istovremeno ustanovio AVNOJ. Za Kosovo se traži politički obračun koji će se kako je rečeno izvesti revolucionarnom borbom protiv neofašističke agresije. Sve je bilo spremno, nakon Načertanija za prvu Jugoslaviju, Moljevićevog proglasa za buduću Jugoslaviju, ideološki sve je bilo spremno i za novu etapu. Prvi secesionistički akt u skupštini donijela je Srbija, baš kao i izjave i težnje iz 70-ih, ovaj krunski akt donošenja novog ustava koji se stavlja iznad saveznog prošao je bez ikakve pompe, bez ikakve reakcije.
U prilogu dalje priča opet advokat Srđa Popović koji se čudi kako je taj ustav prošao. Popović potvrđuje ono što je autor malo čas rekao, a to je da je Ustav Srbije iz 1990. godine prvi secesinositički ustav Jugoslavije.
AUTOR: I ponovo je neformalni ali suštinski kreator ovog srpskog seccesinoizma bila SANU. Poznato je šta je uslijedilo ali kako i zašto. Da li, kako se to poslednjih 20 godina želi predstaviti, samovolje balkanskog kasapina, nekolicine ludih generala, urote Amerikanaca ili je po sredi nešto sasvim drugo, nešto što je staro bar 150 godina umotano u evropsku priču, ali jednako i isto egzistira i danas kao i prije stotinak godina. Vrijeme nakon Miloševića tkz. Đinđićeve Srbije svjesno se glorifikuje kao evropsko, kao vrijeme prekida sa veliko srpskom ideologijom, a što je posebno bitno, u regiji se krajnje nekritički kao takvo i prihvata. Uz uvažavanje svih okolnosti pod kojima j Đinđić vodio tu tkz. Srbiju sa kompleno nasleđenim zločinačkim aparatom kao bremenom. Opravdanim se postavlja pitanje da li je bio prinuđen ponovo u kabinet kao savjetnika uvesti Dobricu Ćosića. Da li je bio prinuđen prvi potpisati specijalne veze sa RS kada to nije uradio ni Milošević. Ne zapravo se radilo o indentičnom programu.
U prilogu se dalje nastavlja sa izjavama kako je program koji je preuzeo Milošević nastao u opozicionim krugovima i u redovima onih koji će 90-ih osnovati opozicione stranke. Dalje analitičari objašnjavaju kako zapravo 5. oktobra nije ni došlo do revolucije, te da mnogi istraživači tu revoluciju nazivaju običnim pučem. Dalje se nižu izjave, slike, prenosi iz Skupštine BiH i polemika Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića. U prilogu advokat Popović izjavljuje "ta moralna nakaza postoji i dalje", te da je postojanje RS za Srbiju krajnje štetno.
Specijalna emisije posvećena Danu i krsnoj slavi RS završava se prilogom sa otvaranja Osnovne škole Srbija na Palama i slikama Milorada Dodika, Borisa Tadića i Vasilije Kačavende.
Autor završava emisiju stojeći pored bilborda na kojima se čestita jubilej 20 godina postojanja RS.
AUTOR: Bez obzira na sve. Ni za koga osim nekolicine nacionalnih marginalaca srpskog društva, RS nije moralna nakaza. Šta više bez imalo katarzičnosti i kolektivne i moralne odgovornosti što u njoj danas živi manje od tri odsto prijeratnog broja Bošnjaka i Hrvata uz želje za dug život slavi joj se rođendan. Uz najviši državni vrh Srbije, naravno prvi red crkvenih zvaničnika i kako drugo nego uz prisustvo nosioca srpske krune Aleksandra Karađorđevića, RS ostala je jedini uspio politički projek Srbije u zadnjih 150 godina "Velika krnja Srbija".
Kultura suština velikosrpskog projekta
Istovremeno žrtvama genocida se krajnje licemjerno poklanja, bez da kaže ko ga je pripremao i ko ga je izvodio. Ako ga je i izvela vojska pod komandom Slobodana Miloševića, ona nije bila njegova, već državna vojska. Vojska Slobodana Miloševića ga je još manje pripremala. Štaviše, pripremali su ga oni koji su u vrijeme Slobodana Miloševića bili opozicija, još ranije disidenti, a nakon Miloševića došli na vlast i dan-danas vode politiku izvinjenja i mirenja, baš kao što se o politici Ilije Garašanina, Nikole Pašića, Stevana Moljevića, odnosno Draže Mihailovića, izjašnjavaju svakako, osim toga da je to bila agresivna, genocidna, velikodržavnička politika. Sve ovo dovoljno govori o tome da suština velikosrpskog projekta i nije u njenoj politici. Politika je posljedica, suštinska poluga je kulturni model, tradicija koja je srpsku ideju dovela gotovo do antropoloških razmjera.
Đinđić samo nastavlja politiku prethodnika
Da li, kako se to posljednjih 20 godina želi predstaviti, samovolje balkanskog kasapina, nekolicine ludih generala, urote Amerikanaca ili je posrijedi nešto sasvim drugo, nešto što je staro bar 150 godina umotano u evropsku priču, ali jednako i isto egzistira i danas kao i prije stotinak godina. Vrijeme nakon Miloševića tzv. Đinđićeve Srbije svjesno se glorifikuje kao evropsko, kao vrijeme prekida sa velikosrpskom ideologijom, a što je posebno bitno, u regiji se krajnje nekritički kao takvo i prihvata. Uz uvažavanje svih okolnosti pod kojima je Đinđić vodio tu tzv. Srbiju sa kompletno naslijeđenim zločinačkim aparatom kao bremenom. Opravdanim se postavlja pitanje da li je bio prinuđen ponovo u kabinet kao savjetnika uvesti Dobricu Ćosića. Da li je bio prinuđen prvi potpisati specijalne veze sa RS kada to nije uradio ni Milošević. Ne zapravo se radilo o indentičnom programu.
Srbi u balkanskim ratovima počinili genocid
Bez obzira na svu surovost, pa i genocidnost projekata, bilo je to vrijeme nacionalnog, modernim jezikom kazano, državnog oslobođenja, ali sve ono šte se na Balkanu dešavalo nakon, a identično je planovima zacrtanim u Načertaniju, jasna je potvrda kontinuiteta provođenja, tačnije pretvaranja jednog takoreći nacionalnoromantičarskog plana u genocid. Sve do današnjih dana. Na toj platformi upravo na Balkanu nastaje ono što je preteča modernog naziva genocid. Izuzmemo li tadašnja dešavanja nad Maorima, australijskim i američkim domorocima, Srbija, tj. srpska vojska, u prvim velikosrpskim pohodima, balkanskim ratovima, čini genocid, što je ujedno bilo i jedno od prvih istraživanja anticivilizacijskih djelovanja u Evropi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.