Uz Hristovu nauku, ljudi bi jednostavnije rešavali probleme i prihvatali život, u kojem nema radosti koja nije pomešana sa tugom, istakao je u vaskršnjem intervjuu za "Nezavisne" Atanasije, vladika bihaćko-petrovački.
On je poručio da je Vaskrs radost cijelog čovječanstva.
NN: Razgovaramo uoči najvećeg hrišćanskog praznika, pa bih voljela da mi, prije svega, kažete sa kakvim osjećanjima dočekujete Vaskrs i na koji put razmišljanja biste usmjerili vjernike?
ATANASIJE: Vaskrs je praznik života i radosti. Život trijumfuje u našoj veri i doživljajima hrišćanskim, u molitvi, ubeđenjima, ali i u svetu koji nas okružuje. Mi vidimo gusto prisustvo stradanja, bolesti i tuge, izgubljenost i dezorijentaciju kod ljudi. Naša vaskršnja radost jeste velika, ali je nepotpuna, pa treba Hristovu pobedu dovesti do kraja. To zahteva propoved, ali istovremeno lično osećanje i potrebu za pobedom života, za trijumfom dobra.
NN: Mi sada govorimo o pobjedi čovjeka nad nečovjekom, kao suštini vaskrsenja, odnosno putu hrišćanstva, pa i religioznog života. Ali, kako uticati na to, da te vrijednosti slijedimo i u svakodnevnom životu?
ATANASIJE: Sa potpunom uverenošću smatram da je nemoguće pobediti zlo na drugi način, osim kroz druženje sa Hristom, koji je prvi i jedini ustao iz mrtvih, dok je zlo sveta ustalo na njega. Vaskrs je radost čovečanstva. Ne tvrdim da se raduje celo čovečanstvo, ali bi trebalo, jer mu je data šansa. Empirsijski, dakle činjenicama bih to objasnio, jer ovo jeste vaskršnja tema. Slavimo 100. godišnjicu oporavka srpske vojske na Krfu. Dakle, napuštanje Srbije od strane kralja, ministarstava, hod vojske kroz Albaniju i bespuća do Krfa, a zatim oporavak i povratak u Srbiju. To sve liči na napuštanje duše od vlastitog tela i dragocenost vaskrsenja, kao sile Hristove, dobijene svetom tajnom krštenja. I sva pustoš na Kosovu danas ili ovom krajiškom prostoru s kojeg vam se obraćam, može biti napojena novim životom i nadom.
NN: Koliko je mogućnosti danas da se razvijamo kao roditelji, da s više svijesti i važnosti gledamo na djecu, kao iskru tog života i početak svake obnove?
ATANASIJE: Kada sam video đake u hramu na praznik Cveti, čuo kako pevaju uglas, preplavljen sam bio radošću i životom. Ali, kao što na svetu nema nijedne radosti koja nije pomešana s tugom, tako je i u ovom slučaju. Svestan sam koliko je mnogo onih koji nisu uspeli u tome da osete radost porodice, koliko je muškaraca koji žive sami na selima ili žena. I to je, nažalost, naša stvarnost, ali sam mišljenja da, kada bismo više usvojili Hristovu nauku, probleme bismo lakše rešavali, jer ona nas poziva na smirenje, ljubav i skromnost, koji su dovoljni i jednostavno pobedonosni.
NN: Za nekoliko dana u Banjaluci je svečanost otvaranja Ferhadije i SPC je među zvanicama, a vjerujem da će biti i među gostima. Smatrate li da će, kao što svi očekuju, postojanost Ferhadije ponovo, na njenom mjestu rođenja, probuditi i neke bolje vrijednosti u svima, svijest o važnosti poštovanja tradicije i vrijednosti svih naroda u BiH?
ATANASIJE: Posebno vam zahvaljujem na prilici da iznesem stav na ovu temu. Verujem. Znam da je Ferhadija jedna od prvih džamija na ovim prostorima. Podignuta je još u 16. veku. Međutim, verujem i u to da će izgradnja Ferhadije, džamije u Banjaluci, i svečanost otvaranja, ukazati svima, celokupnoj javnosti na važnost obnove verskih objekata svih naroda u BiH. To je veoma važno. Jer, u Bihaću su 1941. godine ustaše srušile hram koji do danas nije obnovljen i otvoren, zbog nedostatka sredstava i rata, iako bi to takođe imalo značaj za 150 pravoslavaca, odnosno 65.000 stanovnika ili čitavu BiH. Nama vlasti RS pomažu, ni manje ni više nego svima drugima, ali mi se čini da bi moglo i trebalo malo više.
NN: Voljela bih da mi kažete Vaše mišljenje o sudbini valjevske Gračanice? Mislite li, kao svešteno lice, dakle, da je SPC mogla i trebala više učiniti da se spriječi takva, prije svega, kulturološka tragedija, koja ne može imati dobre refleksije ni na šta, a prije svega ne na vjernike i narod koji slijedi put hrišćanstva?
ATANASIJE: Moram priznati da nisam to dovoljno pratio. Da bih vam mogao odgovoriti na to pitanje, morao bih znati i sve pojedinosti. Razumete da sam ja okupiran stvarima na prostoru na kojem delujem. Srbija ima svoje episkope, Sinod, pa je na tim nivoima i odlučivano i ja imam poverenja u njihov rad. Verujem da su izvagali sve to.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.