Društvo

Najmlađi pobjednik Kviskoteke zasitio se kvizova

Najmlađi pobjednik  Kviskoteke  zasitio se kvizova
Najmlađi pobjednik Kviskoteke zasitio se kvizova
Tanja Šikanjić

Robert Pauletić, najmlađi pobjednik "Kviskoteke" i jedan od najvećih humanista Hrvatske, ne može lako da izbroji sva svoja sadašnja i prošla zanimanja. On je putopisac koji je obišao sve kontinente, urednik tri enigmatska magazina i jedan od najplodnijih sastavljača pitanja za kviz "Milijunaš".

Roberta Pauletića, kao najmlađeg pobjednika `Kviskoteke`, bez sumnje i danas pamte gledaoci najgledanijeg kviza na prostorima bivše Jugoslavije, tokom osamdesetih godina.

Kao natprosječno inteligentni petnaestogodišnjak svojim velikim znanjem i inteligencijom bez riječi je zadivljene ostavljao sve one koji su ga gledali. Nakon učešća u superfinalu `Kviskoteke` u julu ove godine, kada se oprostio od kvizova, ponovo je oduševio javnost.

Poslije pobjede u superfinalu `Kviskoteke`, osvojeni iznos od milion kuna poklonio je u dobrotvorne svrhe. Pola miliona kuna je dao dječjim domovima širom Hrvatske, a pola miliona kulturnim, sportskim i zdravstvenim ustanovama u Dalmaciji.

Ovaj veliki Robertov humani gest nije i jedini, jer je i prethodno bio poznat kao velikodušni donator.

`Robovanje materijalnom bogatstvu često uništi čovjeka, jer se ljudi opijeni zarađivanjem, ne znaju zaustaviti`, kaže u razgovoru za `Nezavisne` Pauletić koga sa razlogom zovu `vanzemaljac znanja`.

`Kviskoteka` je jedini kviz u kojem je Pauletić učestvovao i to triput. Prvi put kao 15-godišnjak, drugi put sa 20 godina i treći i posljednji put ove godine, kao 42-godišnjak, u velikoj povratničkoj seriji sa svim najboljim kandidatima iz istorije `Kviskoteke`.

Postao jugoslovenska zvijezda

`Prvi kviz koji mi je ostao u sjećanju baš je 'Kviskoteka'. Krenula je 1980. godine, kada sam imao 14 godina, a već sljedeće godine postao sam najmlađi pobjednik tog kviza`, priča Robert.

Iako je važilo pravilo da kandidat `Kviskoteke` mora imati najmanje 18 godina, Robertovo znanje je nadvladalo pravila, pa je u januaru 1981. godine učestvujući u ovom kvizu, postao najmlađi pobjednik.

`Bio sam na testiranju u Splitu i između više stotina kandidata, kao petnaestogodišnji dječak, napisao sam najbolji test. Uz to Lazo Goluža i pokojni Branko Lipanović, koji su tada bili glavni u TV `Kviskoteci`, nisu mogli povjerovati. Mislili su da je netko rješavao test s lažnim podacima. Zvali su me u Zagreb. Mama mi je isplela džemperić i krenuo sam na put. Goluža i Lipanović još su me jednom provjerili i zatim iznimno pustili u emisiju`, prisjeća se Robert, koji se tada uopšte nije pripremao za nastupe.

Nakon što je postao najmlađi pobjednik `Kviskoteke` i svojim znanjem impresionirao gledaoce, Robert je postao jugoslavenska zvijezda.

`To me zabavljalo, jer sam bio još dijete. Kad sam došao u vojsku u Srbiju u Užice, dvije i pol godine kasnije, dočekali su me kao TV heroja, odmah sam nastupio u lokalnoj radio-emisiji i dobio poseban status u vojsci. To govori o tome kakvu je TV `Kviskoteka` imala moć. Skoro svi su je gledali u tadašnjoj Jugoslaviji, to je bila gledanost od desetak milijuna ljudi`, priča Robert.

Tada je dobio preko 20.000 pisama od curica iz cijele Jugoslavije, u kojima je bilo i mnogo bračnih ponuda.

`Pisale su neke sa sela kako imaju kuće i traktore i da bi se udale. Bilo je na desetke bračnih ponuda, ne jedna`, kaže Robert.

U kvizovima, navodi on, sreća je uvijek bitna. U posljednjem superfinalu, priznaje da je imao dosta sreće, prije svega sa asocijacijama, gdje je uložio kviska.

`Pogodio sam sve tri asocijacije i poslije druge igre vodio s više od 100 bodova prednosti. Tada je već sve bilo gotovo`, dodaje Robert.

Koliko je `Kviskoteka` bio kvalitetan kviz, govori i to što se još i danas pamte pobjednici od prije 20 i više godina.

`Danas ima puno kvizova, ali je, barem po meni, prosjek kvalitete pao. Ide se više na instant-zabavu, pa se kvizom zovu i emisije koje objektivno nemaju veze s testiranjem znanja. Također, visoke nagrade u suvremenim kvizovima stvaraju kastu kviz-profesionalaca, koji se samo time bave i zarađuju za život, a kako su uvijek iste face dosadne, TV kuće pribjegavaju tome da u kviz na štetu faktora znanja ubacuju faktore sreće i tako se kvizovi polako iz testova znanja pretvaraju u show koji je usmjeren jedino na zabavu, a znanje pada u drugi plan`, smatra Robert.

Kao petogodišnjak čitao antičke mitove

Da je Robert pravi fenomen, bilo je jasno još u njegovom djetinjstvu. Kada je imao svega dvije godine, već je znao slova, a sa tri godine uredno je čitao dogodovštine nestašnog Denisa na posljednjoj stranici tada popularnog `Politikinog zabavnika`.

`Mama je oduvijek voljela čitati, a ja sam joj uzimao knjige iz ormara i sa pet godina gutao Remarqueove romane i grčke mitove. Grčke mitove sam sve znao napamet. Mama me često tjerala da ostavim knjige i da se idem vani igrati s drugom djecom`, prisjeća se Robert.

Tako je jednom prilikom, sa majkom kao petogodišnjak, idući trajektom na Šoltu na palubi čitao `Junake antičkih mitova` od Zamarovskog, što je impresioniralo prisutne.

Tu se član ekipe koja je na Šolti snimala film i, kako priča, rekao: `Vidi simpatičnog momčića, izgleda kao da stvarno čita!`

`Na to je mama odgovorila ponosno: 'Zna on čitati već dvije godine. Hajde, pitajte ga bilo što iz grčkih mitova!'. Čovjek je rekao da i njega zanimaju grčki mitovi, pa me dugo ispitivao o Ilijadi i Odiseji, sve neke lagane stvari i naravno, sve sam znao, više od njega. Nije mogao doći sebi od čuđenja`, priča Robert.

Najljepše trenutke iz svog djetinjstva Robert je doživio u splitskoj Ulici Pistura, gdje je sa porodicom živio u malom, trošnom stančiću od 30 kvadrata. Među prvim sjećanjima iz djetinjstva Robert pamti bijelog goluba sa slomljenom nožicom, koga je njegovao i na kraju izliječio.

`Stan je bio daleko od svake raskoši, ali meni je bilo krasno, jer smo imali golemu teracu na vrhu bedema, gdje sam mogao trčati, voziti tricikl, igrati nogomet s tatom, pri čemu bi balun često pao dolje na ulicu. Bilo je puno golubova, a gotovo svakodnevno bi na teracu došao i poneki štakor. Imali smo i ostavu na teraci, gdje sam često zalazio i tamo je jednog dana na prozorčić sletio bijeli golub sa slomljenom nozicom. Njegovao sam ga i mazio nekoliko dana. Mama je kupila zrnje za ptice, pa smo ga hranili dok se nije sasvim oporavio i odletio. Još i danas kad prolazim kroz tu uličicu, svaki put dignem pogled do prozorčića, gdje sam hranio bijelog goluba`, prisjeća se Robert svog prvog humanog gesta.

Kao trogodišnji dječačić, kaže da je bio toliko veseo, da je ponašanjem nekada znao zastiditi oca.

`Kad bi me vodio u šetnju, nasred ulice bih iz punog grla na talijanskom jeziku zapjevao kancone Claudija Ville, ili onu 'L'arca di Noe' Sergia Endriga. Otac bi me neuspješno ušutkivao, a onda bi odustao i hodao nekoliko metara iza mene, da se ne vidi da sam njegov sin`, sjeća se Robert.

Prvi Hrvat u Mensi

Robert Pauletić prvi je Hrvat koji je postao član internacionalne Mense, međunarodnog udruženja superinteligentnih.

`Na testiranju u Londonu bio sam 1987. godine. Za prolaz je bilo potrebno imati IQ preko 148, tada sam ostvario kvocijent inteligencije 172. U ime svoje tadašnje enigmatske redakcije organizirao sam prvo testiranje Mense u Hrvatskoj i doveo u Zagreb londonskog sira Edwarda Vincenta, tadašnjeg glavnog operativca Mense. Prošlo je jako puno Hrvata i to je bila jezgra današnje hrvatske Mense. Čak šest kandidata na testiranju u Zagrebu, tri muškarca i tri žene, na tom su testu postigli maksimalan IQ od 176`, priča Robert.

Tom prilikom sir Vincent mu je otkrio jedan interesantan podatak o poretku najinteligentnijih nacija u svijetu, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Naime, na trećem mjestu su bili Srbi, na drugom Hrvati, a uvjerljivo najbolji, s najjačim prolazom iznad IQ 148., po Cattellovoj skali su bili Jevreji, na izraelskom testiranju.

`Nakon toga saznanja, stvorio sam teoriju da su najinteligentniji narodi oni koji su najviše propatili u povijesti, da su preživjeli samo oni pojedinci koji su bili najbistriji`, smatra Pauletić.

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu diplomirao je 1990. godine, čime je stekao zvanje diplomirano politikologa, a završio je i studij žurnalistike na istom fakultetu.

Danas povremeno Robert u splitskoj `Slobodnoj Dalmaciji` i zagrebačkom `Playboyu` objavljuje reportaže s putovanja i to pisane na dalmatinskom.

Obišao sve kontinente

Robert istovremeno uspješno obavlja više poslova i bez problema `stiže na sve strane`, što uopšte nije čudo.

`Nedavno sam pokušao zbrojiti što sve spada u moje redovite tjedne poslove i došao sam do zaključka da radim za otprilike dvanaest ljudi! Počinjem raditi čim ujutro otvorim oči i najčešće radim između 12 i 14 sati dnevno`, kaže Pauletić.

Glavni je urednik tri enigmatska magazina, nedeljnika `Kviskoteka`, časopisa koji izlazi dva puta mjesečno `500 SKANDI` i mjesečnika `101 SKANDI`, pri čemu svaka stranica prođe čak dvije njegove redakture.

Donedavno je bio jedan od najplodnijih sastavljača pitanja za kviz `Milijunaš`.

`Sastavljao sam pitanja za 'Milijunaša' otprilike tri i pol godine i sastavio više od 2.000 pitanja. Više nisam u ekipi sastavljača pitanja za 'Milijunaša', jer sam se zasitio toga posla. Ideje za pitanja crpio sam svuda oko sebe, s putovanja, iz knjiga, filmova, novina...`, kaže Pauletić.

Navodi da ima još nekih poslovnih interesa mimo matičnog biznisa.

`Iz svega ovoga jasno je da ne postoji prosječni radni dan, niti ikakvi rituali. Ako baš poželim slobodno vrijeme, u stanju sam stvoriti nekoliko sati samo za sebe`, dodaje Robert.

Ali i pored svih obaveza koje ima, Robert, kome je porodica na prvom mjestu, svaki dan vodi sinove na sportske treninge, a i sam trenira boks.

`Za obitelj uvijek imam vremena, moja djeca i supruga su mi najvažniji na svijetu. Povremeno ih vodim na putovanja, a otkad smo se iz Zagreba preselili u Split, stvorio sam sebi višak vremena, pa te sate najradije provodim s djecom, u šetnji, pričama i igrama. Gotovo svakodnevno treniram boks u splitskom borilačkom klubu Pit Bull`, kaže Robert, koji barem dva puta godišnje putuje svijetom.

Posljednjih godina napisao je i dvije obimne putopisne knjige, `Nepal u 77 priča` i `Brazil u 77 priča`, koje su bile hitovi na hrvatskom tržištu i dospjele na vrhove top-lista najprodavanijih publicističkih izdanja.

`Brazil i Nepal su zanimljive i egzotične zemlje. Proputovao sam ih uzduž i poprijeko, kako i inače radim kad sam 'on the road'. U Brazilu mi je najzanimljivija bila džungla Amazone, gdje sam se sprijateljio s jednim indioskim plemenom, a u Nepalu me se dojmila bogata kultura, te zapanjilo siromaštvo ljudi`, priča Robert i dodaje da ga je ipak najviše oduševio pogledom na fenomenalni Mount Everest.

Iako je počeo pisati još jednu knjigu o Novom Zelandu, još ne može da kaže kada bi je mogao objaviti.

`Počeo sam pisati 'Novi Zeland u 77 priča', ali me 'Kviskoteka' omela. A sada, nakon ove pobjede, malo sam emocionalno ispražnjen, ne bih se još prihvaćao nekih velikih projekata. Vidjet ću, vjerojatno ću se opet zaželjeti pisanja`, kaže Robert.

Posjetio je svih pet kontinenata, proputovao mnogim zeljama, a u budućnosti ima u planu da obiđe Haiti, Havaje i Peru, gdje još nije bio.

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije