Neko će reći da je jadno i da smo sada svi "navalili" da pišemo preko novina, ali ima vas koji će nas i podržati, u to sam sigurna . Neka se zna kakva nam je država i za šta su naši sinovi, muževi, očevi dali zivot!
Žalosno je što ne znam odakle da počnem. Zovem se Tamara, imam 23 godine, i ovo je moja životna priča.
Rođena sam 02. februara 1991. godine u Banjaluci, 01. septembra 1992. godine moj otac je poginuo sa 26 godina od minobacačke granate na mjestu Kostreš. Majka je ostala zajedno sa mnom u porodičnoj kući moga oca. Iz iste smo se iselili godinu dana poslije, što zbog nesuglasica, što zbog vjeroispovijesti moje majke (Katolik). "Dobili" smo stan u naselju Hiseta , iz kojeg smo deložirani par godina kasnije. Godinama smo se selili po tuđim stanovima. Kirije su bile skupe, a majčina plata mala. Falilo nam je svega, noćima sam slušala majčine jecaje umjesto priče za laku noć. Nije bilo izlaza, bijeda je bila svuda oko nas, te smo 2005. godine otišle u Hrvatsku, trbuhom za kruhom. Tamo smo bile omalovažavane, i u strahu, ni tamo nije bilo života. Moj borac, moja majka, moj život i san, umrla je 13. 10. 2008. godine od karcinoma pluća. Ja sam se vratila za Banjaluku, živjela sam kod strica narednih šest mjeseci .
Nakon navršenih 18 godina sam se udala za momka koji dolazi iz višečlane porodice, šestoro djece, i otac i majka koji su bez zaposlenja. Već tada smo počeli da se obraćamo Opštini grada Banjaluka, boračkoj i invalidskoj zaštiti, tražili po oglasima, molili nepoznate ljude - ali nikada ništa, nijedan pozitivan odgovor nismo dobili, osim jednog vrlo zanimljivog. Naime na moju molbu Opštini, da zaposli mene ili moga supruga, dobila sam odgovor da bi oni u slučaju da nekoga od nas dvoje zaposle, dobili manjak na svojim platama, te da im nismo potrebni .
Pet godina je od mog punoljetstva, pet godina našeg braka, a sve što smo stekli za to vrijeme je, hvala dragom Bogu, dvoje zdrave djece.
Hoću da kažem da sam dijete poginulog borca, dijete bez oba roditelja, majka bez zaposlenja. Trenutno živimo kao podstanari, sa jedinim mogućim primanjem od 35 maraka (dječiji dodatak na drugo dijete).
Pa Gospodo, da vas pitam, gdje su ti stanovi za porodice poginulih boraca, gdje su ta obećana radna mjesta i još mnogo toga što ste obećali?
Može li iko da nam pruži priliku za bolje sutra, da bar moja djeca nemaju život kakav sam imala ja...
Sa poštovanjem,
Tamara Ćutković
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.