Društvo

Život Kineza iz komšiluka

Život Kineza iz komšiluka
Život Kineza iz komšiluka

Iako već više od 10 godina žive s nama, o Kinezima znamo vrlo malo. Većinom se naše poznavanje ovih ljudi temelji na onome što čujemo preko televizije ili smo naučili u školi, poput onoga da dolaze iz najmnogoljudnije zemlje svijeta i da, za razliku od nas, jedu insekte i pse.

Sva naša komunikacija s njima uglavnom se svodi na ono: "Dobar dan", "Koliko to košta", "Hvala" i "Doviđenja". Ipak, oni o nama znaju mnogo i vrlo su privrženi našoj zemlji i ljudima.

Pravi primjer za to je Lio Botao, doktor kineske tradicionalne medicine i akupunkture, koji već 11 godina živi i radi u Banjaluci.

Bez obzira na brojne Kineze koji žive u ovom gradu, Botao se više druži s domaćim stanovništvom. Prilično je savladao srpski, a sve zahvaljujući pacijentima od kojih je polako učio.

"U početku je bilo jako teško, nisam znao jezik, ali kao i dijete, svaki dan sam ponešto pamtio i sada se već ispričamo na srpskom. Vaš jezik je težak, teži nego kineski, jer u Kini nema rodova kao kod vas, mada je kinesko pismo teže nego vaše", priča Botao.

Pošto je veliki šaljivdžija, svakodnevno nasmijava i saradnike i pacijente.

"Jedna medicinska sestra, koja je ranije radila ovdje, kaže mi u šali da sam ludi Kinez i ja razumijem da se šali. Volim šalu, volim Srbe. S njima sam naučio da ne treba stalno raditi, nego malo radim, malo pijem kafu, malo rakiju, pa malo odmaram", kaže kroz smijeh.

Kada bh. građane uporedi s Kinezima - kaže da nema velike razlike. Ljudi su, kaže, ljudi, bez obzira na to odakle dolaze. I hrana nam je, navodi, slična, mada je način pripreme drugačiji.

"Vi više pečete hranu, za razliku od nas, pa je i hrana od istih namirnica drugačija. Ja volim sve jesti, iako kod kuće pripremam samo kineska jela. Kod vas je zanimljivo to što vi janje pečete cijelo, a mi uvijek pripremamo komade mesa", dodaje Botao.

Priznaje da su Banjalučanke prelijepe žene, ali se šali da ne može ocijeniti da li su bolje od Kineskinja jer ih "nije probao".

Iako nije oženjen, ne planira svadbu, jer smatra da je star za to, mada se s tim ne slažu njegove koleginice koje ga zafrkavaju da je problem u njegovoj velikoj probirljivosti.

Pošto u Kini nema toliko praznika kao kod nas, kroz smijeh priča kako se lako navikao da s nama često praznuje.

Naučili smo ga, kako kaže, da ne treba raditi po cijeli dan i da svecima ne valja cijepati drva i raditi fizičke poslove.

Pošto mu se sviđa život u BiH, u rodnu zemlju ide jednom u tri godine, ali kaže da će, kada osjeti da se bliži smrt, otići da izdahne kod kuće. Takva je, govori, sudbina da "list ide korijenu".

Zadovoljna životom u najvećem gradu Srpske je i Kineskinja Sin Žu. Mlada vlasnica kineskog šopa, iz ljubavi prema našoj zemlji i ljudima, čak je upisala i studirala i srpski jezik i književnost, najprije u Beogradu, a poslije i u Banjaluci.

Iako je jezik dobro savladala, zapustila je studije jer joj je program bio pretežak i prilično se umorila od toga da svaki ispit položi tek iz četvrtog-petog puta.

Što se tiče međuljudskih odnosa u BiH, kaže da je osjetna nacionalna netrpeljivost i diskriminacija, ali smatra da naša zemlja nije opasna, kakva slika se često šalje u svijet.

"Ljudi, ako znaju otvoriti dušu, bez obzira na boju kože i vjersku pripadnost, potpuno su jednaki. Dijele se samo na dobre i loše. Mislim da između Bosanaca i Kineza ima malo razlike u mentalitetu, mada se Kinezi svuda lako prilagođavaju, tako da možemo lijepo živjeti zajedno", kaže Žu.

Ma koliko se trudila da sa svima ima jednako dobar odnos, kaže da je u nekim situacijama osjetila da ljudi prema Kinezima imaju predrasude. Dešavalo se, priča, da žena, koja nekoliko puta sedmično dolazi u njenu trgovinu, po ulasku drsko kaže: "Jao, što ovdje smrdi", što je svakako vrijeđa, ali ne želi izazivati konflikte, pa na takve opaske ne reaguje.

Ipak, ističe da joj se jako dopada naša otvorenost, druželjubivost, klima i da uživa u mnogim našim specijalitetima. Neka jela, poput sarme, punjenih paprika i jela s roštilja i sama priprema kod kuće, ali isto tako prijateljima daje kineske recepte.

"Družim se i s ljudima koji nisu Kinezi i imam mnogo prijatelja. Dok nisam bila udata, više sam i izlazila, tako da sam se ovdje već udomaćila. Kinezi mnogo znaju o ljudima iz BiH i jako vole vaše ljude, tako da ste uvijek dobrodošli u Kini", poručuje Žu.

Možda ne najvredniji, ali svakako jedan od najsimpatičnijih Kineza u BiH, je

devetogodišnji Nikola Vu, ili na kineskom Fen Gnian Vu.

Veselog dječaka, s velikim rumenim obrazima, znaju gotovo svi Banjalučani koji su imali priliku češće proći naseljem Obilićevo, gdje njegovi rodtelji imaju trgovinu "Crni biser".

Uvijek nasmijani učenik trećeg razreda Osnovne škole "Dositej Obradović" rođen je u Banjaluci, gdje se tako dobro uklopio da ne razmišlja o tome da se seli u Kinu.

"Ovdje mi je super. Imam puno drugova s kojima se igram i kod kuće i u školi. Nekad me zezaju, al' ja se onda s njima potučem", priča veselo Nikola.

Pošto su njegovi maternji jezici i kineski i srpski, oba govori jako dobro. Ne dešava se, kaže, da ih u školi "pomiješa".

S obzirom na to da mu roditelji nešto slabije govore naš jezik, Nikola je uvijek tu da preuzme ulogu "prevodioca".

Vrlo dobar je đak, a među omiljenim predmetima mu je, kao i većini mališana, fizičko vaspitanje.

Što se kuhinje tiče, kaže da voli jesti sve i kineske i bh. specijalitete. Od naših jela, dodaje kroz smijeh, najdraža mu je supa.

I njegov otac Min Ling Vu, koji se sa suprugom u BiH doselio prije 11 godina, zadovoljan je životom u Banjaluci i kaže da ne planira da se seli u otadžbinu.

Kada bi Kinezi, kao i ostale nacionalne manjine, češće imali priliku ispričati "priču" iz svog ugla, bolje bismo se poznavali, a samim tim i više uvažavali.

Zanimanja Kineza u BiH

U Udruženju bosansko-kineskog prijateljstva kažu da se Kinezi u BiH bave raznim zanimanjima, te da nisu svi trgovci.

Kao primjer navode porodicu iz Bijeljine koja se bavi poljoprivredom, kao i onu iz Modriče koja je imala farmu svinja.

Sve više je, kako kažu, onih koji se bave proizvodnjom i uzgojem kineske hrane i začina. Prema njihovim riječima, jedna kineska porodica u Brčkom bavi se proizvodnjom tofu sira, tjestenine i kineskog povrća, odnosno namirnica za spravljanje kineske hrane.

Bosansko-kineski brakovi

Slučajeva da se Kinezi žene našim ženama i da se Kineskinje udaju za naše ljude ima jako mnogo. Samo, brak muškarca Kineza i bh. državljanke ima veće šanse za svijetlu budućnost, nego onaj Kineskinje i bh. državljanina.

Razlog za to je što su Kinezi jako vrijedni, kao i naše žene, dok su Kineskinje razmažene, a naši muškarci malo manje zainteresovani za kućne poslove.

Predrasude o ishrani

Vijesti da Kinezi jedu raznorazne insekte, zmije, pa i pse, obišle su svijet i stvorile predrasude da se ta hrana i najčešće nalazi na njihovojh trpezi.

To demantuje Kineskinja Sin Žu, koja kaže da nikada nije probala ništa od navedenog.

"Nikada nisam jela ni insekte niti psa, mada kod nas neki restorani nude tu hranu, ali nije istina da svi mi to jedemo. Većina Kineza to nikada nije ni probala, ali ta priča se toliko proširila svijetom da ljudi misle da mi tamo samo jedemo insekte", tvrdi Žu.

Udruženje bosansko-kineskog prijateljstva

Udruženje bosansko-kineskog prijateljstva osnovano je 1997, a 1998. godine je registrovano. Iako tada Kineza još nije bilo u našoj zemlji, Banjalučanka Milka Tamamović, iz ljubavi i poštovanja prema njima, osnovala je udruženje.

"Ideja da osnujem udruženje potekla je iz toga što su tokom ratnih dešavanja u BiH Kinezi od svih međunarodnih faktora bili najneutralniji. Aktivno su učestvovali, ali su držali stranu pravde za sve i to me oduševilo", priča Tamamovićeva.

Udruženje ima oko 100 članova, koji se često okupljaju i druže.

Smrtnost Kineza u BiH

U BiH se mnogo spekulisalo o tome umiru li Kinezi kod nas i gdje budu sahranjeni. U Udruženju bosansko-kineskog prijateljstva navode da je bilo više smrtnih slučajeva Kineza u našoj zemlji, te da je najveći broj njih stradao u saobraćajnim nesrećama, mada je bilo jedno dvostruko ubistvo.

Kažu da podataka o njihovim sahranjivanju na našim prostorima nema zbog toga što su sva njihova tijela transportovana u Kinu.

"Lično sam prošla cijelu tu proceduru oko transporta umrlih i znam za slučajeve kada su tijela odvožena u Zagreb i Beograd, gdje su kremirana, da bi njihove urne bile odnijete u Kinu", kaže predsjednica Udruženja kinesko-srpskog prijateljstva Milka Tamamović.

Rađanje djece

Zakon, prema kome Kinezi smiju imati samo jedno dijete, osuđuje gotovo cijeli svijet. Prema riječima Kineskinje Sin Žu, u slučaju rađanja drugog djeteta, državi se plaća "kazna" od najmanje 20.000 KM, što je jako mnogo za njihov standard. Ipak, i sama priznaje da pored mana, taj zakon ima i prednosti, zbog čega mnogi Kinezi ne žele da bude ukinut.

"Kada roditelji imaju samo jedno dijete mogu više uložiti u njega i njegovo školovanje, što je pozitivno. S druge strane, problem je u tome što jedinci kasnije, kada roditelji ostare, moraju sami brinuti o njima, ali i o svojoj porodici, što im predstavlja dodatni teret", govori Žu.

Brojke

Kinezi

700 ih živi u BiH

25 do 35 godina prosječna starost

6 do 8 godina se najčešće zadrže u BiH

100 članova Udruženja

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije