TIRANA - Albanska vlada otvorila je arhivu bivše tajne policije Sigurimi, više od 25 godina nakon pada komunizma, u cilju pacifikacije albanske političke scene na kojoj su optužbe za saradnju s tom policijom, često bez ikakvih dokaza, vrlo efikasno oružje diskreditacije.
U arhivu "zloglasne tajne policije" nalaze se milioni stranica dokumenata i na desetine hiljada dosijea. Albanski pisac Ismail Kadare ocjenjuje da ostavština diktature Envera Hodže, koji je četiri decenije, do smrti 1985. godine, vladao Albanijom, i dalje truje albansku politiku.
"To bi trebalo da iskorijeni zlo koje i dalje truje albansko društvo. Kao uklanjanje apscesa, bolna, ali neizbježna hirurška operacija", navodi Kadare.
Za vrijeme Hodžine vladavine, više od 100.000 ljudi završilo je u radnim logorima, 20.000 u zatvorima, a oko 6.000 ih je ubijeno ili je nestalo. U decembru 2016. godine osnovano je nezavisno tijelo zaduženo da kroz arhivu vodi one koji žele da istraže sudbinu svojih voljenih ili ispitaju nečiju tuđu. Tijelo je, takođe, ovlašćeno za izdavanje "potvrda o nesaradnji" s komunističkim režimom, što je danas uslov za bilo koju javnu dužnost.
Ipak, dokazi o saradnji sa Sigurimijem su vrlo rijetki u 26 godina od pada komunizma samo su dvojica političara javno priznala saradnju sa Sigurimijem, a pojedini političari sa nižih pozicija diskretno su se povukli iz javnog života pošto se protiv njih povela kampanja tog tipa. Otvaranje arhiva dugo je trajalo, jer je bilo mnogo otpora.
"Arhiv krije brojne bolne tajne za mnoge Albance. Otvaranjem bi sva nagađanja i manipulacije trebalo da se konačno završe. A njih u političkom i javnom životu ima toliko mnogo da onemogućavaju da se prošlost jasno vidi", kaže Đentijana Sula, čelnica tijela koje brine o arhivu.
Međutim, uprkos otvaranju arhiva Sigurimija, mnoga će pitanja vjerovatno ostati bez odgovora.
"Mnogo dokumenata je uništeno u tranziciji, ali i poslije", rekao je bivši direktor arhiva Ministarstva unutrašnjih poslova Kastriot Derviši te dodao da istinu neće biti lako ustanoviti, ali da je važno do nje doći kako bi se otkrili svi apekti, smatra on, jednog od najrepresivnijih režima 20. vijeka.
Režimska paranoja
Više od 40 godina Irina Salaku (84) pokušava da sazna sudbinu svoga supruga Džavita. Zna jedino da ga je pogubio Sigurimi.
"Nakon Džavitovog nestanka poslali su me u radni logor zajedno sa dvije kćerke, gdje smo provele 12 godina", kaže Irina.
Irina je Ruskinja koja je Džavita upoznala u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu. S njim je došla u Tiranu. Nakon razlaza Moskve i Tirane 1961, albanskosovjetski parovi postali su predmet režimske paranoje.
"Ne mrzim nikoga. Želim samo da znam gdje je grob", govori Irina.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.