BANJALUKA - Mi moramo da shvatimo da nemamo alternativu, osim da živimo zajedno i da shvatimo da je BiH zemlja svih nas, rekao je Ćamil Duraković, načelnik opštine Srebrenica i ličnost godine u izboru "Nezavisnih novina".
"Ako govorimo o odnosima Srba i Bošnjaka, mi imamo dvije opcije - jedna je da se ponovo koljemo i ubijamo, a druga je da živimo u miru. Pitajte bilo kog političara ili bilo koga šta želi, svi će reći da žele mir. Ako smo za mir, onda mora Ćamil da bude spreman pružiti ruku Vučiću i Vučić da pruža ruku Ćamilu", rekao je on.
NN: Šta se Vama lično i Vašoj porodici desilo tog jula 1995?
DURAKOVIĆ: Imao sam tu sreću, ili nesreću, da sam se u Srebrenici tada zatekao sam, jer su moj otac, majka i srednji brat bili na selu. U Srebrenici je tad bila velika glad pa su oni na selu uzgajali hranu. Kažem sreću ili nesreću jer znam mnogo slučajeva gdje su članovi porodice čekali da nađu svoju braću i očeve i na kraju su svi stradali jer se nisu izvukli na vrijeme. Ja sam se tamo zadesio sam i odlučio sam da se ne predam u bazu UN-a u Potočarima nego sam sa daidžom i dva njegova sina krenem u šumu. Oni su, nažalost, poginuli još prvog dana u zasjedi pored mjesta Kravica na bratunačkoj teritoriji. Tu sam ih izgubio. Moji su krenuli iz Žepe i mati je završila u Zenici, a otac i brat su završili u logoru u Srbiji, gdje su bili nekoliko mjeseci. Kasnije su oni otišli u SAD. Naša porodica spojila se kada su nam poslali izbjegličke papire iz Amerike.
NN: Jeste li bili prisutni kada su stradali Vaši rođaci u zbjegu?
DURAKOVIĆ: Mi smo bili u koloni, već smo ušli u noć i odjednom je počelo pucanje, granate, opšti metež. Svi su počeli bježati, mi smo se nekako razdvojili i ja ih više nikad nisam vidio. Kad je to završilo, zvao sam ih imenom, ali se niko nije odazivao. Tu je bilo oko 13.000 ljudi, a kasnije, kad su nas popisali, u koloni je ostalo 3.300. Možda su se oni izvukli pa poslije stradali, ne znam. Poslije je jedan od njih pronađen i ukopan u Memorijalnom centru Potočari. Daidža i drugi rođak nisu nađeni.
NN: Koliko ste članova porodice izgubili?
DURAKOVIĆ: Izgubio sam dvojicu daidži i tri njihova sina, znači to je prvo koljeno, dva majčina brata i tri njihova sina.
NN: Vratili ste se iz Amerike. Zašto ste se odlučili na to?
DURAKOVIĆ: Ja sam došao s namjerom da nađem djevojku, pa da se vratim jer sam planirao da upišem magistarski u Americi. Odmah kad sam otišao u opštinu da izvadim rodni list, sreo sam neke prijatelje Bošnjake koji su se već vratili i Srbe koji su sa mnom išli u školu. I probudilo se neko sjećanje u meni, osjetio sam da pripadam tu. Tadašnji načelnik opštine čuo je da sam došao, pozvao me na razgovor i ponudio da radim u opštini. Tako sam ostao.
NN: S Vašim iskustvom koje ste imali u ratu, kako vidite budućnost Srba i Bošnjaka u Srebrenici, pa i u cijeloj zemlji?
DURAKOVIĆ: Mi jednostavno moramo da shvatimo da nemamo alternativu osim da živimo zajedno i da shvatimo da je BiH zemlja svih nas. Moramo shvatiti da nam je zajednički život sudbinski dodijeljen ovdje. Prosječna priča ljudi moje dobi u BiH je da su mog djeda ubili četnici, a djedu mog vršnjaka ustaše. I tako dokle god nam pamet seže u prošlost. Umjesto da se stalno tome vraćamo, moramo zajedno da kreiramo budućnost. Prošlost treba da nam bude opomena da nam se ne bi dogodilo da naši unuci pričaju kako su im djedove ubijali Srbi ili Bošnjaci. Srbi i Bošnjaci, ova naša generacija, Treba da se opredijelimo za zajednički život u miru i izgradnju povjerenja, koje nam često ponestaje jer smo imali takvu prošlost da smo se međusobno često ubijali. Ali mi smo pokazali spremnost da upravo iz Srebrenice krenu tonovi iskrenog pomirenja da nam budućnost bude bez ubijanja. Ako mi to budemo iskreno željeli, nema toga ko će nas navesti da mi to nećemo.
NN: Ko prednjači u pozitivnim tonovima? Političari ili obični ljudi?
DURAKOVIĆ: Političari prave problem. Ja tvrdim da narod nije problem. Ni Srbi ni Bošnjaci u Srebrenici ne raspravljaju o odluci Ustavnog suda BiH o Danu Republike. Ali politike nam to svakodnevno ponavljaju - jedni brane, drugi kude, i onda budu tenzije, nacional-primitivizam. Onda nam naprave problem koji niko od običnih ljudi nije htio. I ti ljudi onda postanu žrtve političke klime, koju ni na koji način nisu ni izazvali. Ovdje nas od 1996. obrazuju kako narod da se miri, a ja vam kažem da je to pogrešan koncept. Mi smo narodi koji su naučili i da ratuju, ali i da se mire i u tom miru žive. Proces pomirenja je prirodan proces, samo politike ne treba da smetaju. Dok političari pričaju, eno Đuro i Mujo za istom trakom u srebreničkom "Preventu" zarađuju hljeb za svoje porodice i idu jedan drugom na slave i bajrame jer obojica dobro znaju da im je živjeti zajedno. Oni ne pitaju ni mene ni druge političare šta će i kako će, znaju oni to sami. A šta političari rade? Oni straše narod tim nacional-primitivizmom. Lako je isprepadati narod koji je prije 20 godina izašao iz rata ubijan i napaćen. Ništa lakše nego dići tenzije nekom ko je u ratu izgubio oca ili brata. I kad god neko krene putem pomirenja, oni isprepadaju ljude, svi se opet sabijemo u etničke torove. I to je taj status kvo ovih 20 godina - niti smo se istinski pomirili niti smo krenuli u neku bolju ekonomsku budućnost. I onda taj nacional-primitivizam blokira sve ono što je pozitivno i dobro.
NN: Koji je recept za pomirenje? Treba li razgovarati o prošlosti ili je izbjegavati?
DURAKOVIĆ: Mi u BiH imamo tri istine, tri priče. A to ne može biti. Istina je jedna. Istina se bazira na činjenicama, a činjenice na argumentima. A argumenti su oni koje ustanove pravosudni organi, a ne politika. Mi imamo problem što ne prihvatamo osnovne postulate demokratije i pravne države. Neka istinu utvrde sudovi, a ne da se ljudi u kafani svađaju ko je šta radio. Mi moramo da živimo zajedno, i to smo zaključili. Hajde da obični ljudi žive i rade zajedno, a neka se istoričari, pravnici, sudovi i sudije uporedo bave utvrđivanjem činjenica. Ja osjećam da postoji opredjeljenje da se okrenemo običnom životu i kad je Srbija i kad je BiH u pitanju. U Srebrenici smo čuli pozitivne tonove kad su bili i Izetbegović i Vučić i Dodik. Svi su davali izjave koje vode ka tome i to na mjestu genocida, gdje su se desile žrtve, i ako smo mi koji smo preživjeli genocid i majke žrtava opredijeljeni za pomirenje, onda ne može meni neki Bošnjak koji je daleko odavde, možda u dijaspori, reći da sam ja izdao i da me proziva.
NN: Koji je onda put naprijed? Kako ga postići?
DURAKOVIĆ: Ako govorimo o odnosima Srba i Bošnjaka, mi imamo dvije opcije - jedna je da se ponovo koljemo i ubijamo, a druga je da živimo u miru. Pitajte bilo kog političara ili bilo koga šta želi, svi će reći da žele mir. Ako smo za mir, onda mora Ćamil da bude spreman pružiti ruku Vučiću i Vučić da pruža ruku Ćamilu. Ima ljudi koji to ne razumiju, koji kažu "jesmo mi za mir, ali nema potrebe da mi pružamo ruke jedni drugima".
NN: Jeste li optimista?
DURAKOVIĆ: Pazite, ja imam američko državljanstvo i ja u svakom trenutku mogu spakovati kofere, sjesti u avion i svoju porodicu odvesti odavde, da se nikad više ne vratimo. Ali ja želim ostati ovdje. Da nisam optimista ne bih ovdje živio.
NN: Možete li nam na konkretnom primjeru pokazati na čemu temeljite svoj optimizam?
DURAKOVIĆ: Na svakom koraku u Srebrenici vidite ljude koji žele da rade zajedno. Imate superar, dječji hor u Srebrenici koji je nastupao pri dolasku pape u BiH. To je multietnički hor, u kojem srpska i bošnjačka djeca zajedno pjevaju i sviraju. To su sve djeca koja su rođena u Srebrenici. Djeca se druže zajedno, roditelji te djece takođe. Imate Karate klub Želja Ipon, koji vodi jedna divna djevojka, Srpkinja koja je bila svjetski prvak i oformila karate klub u koji idu i bošnjačka djeca. Oni nastupaju svuda, po cijeloj Evropi.
NN: Vidite li među viđenijim i uglednijim Srbima ljude s kojima mislite da možete realizovati nešto od svojih planova?
DURAKOVIĆ: Naravno da vidim, ali još ti ljudi nisu uspjeli izaći na površinu. Ali doći će to vrijeme. Pojaviće se neki novi ljudi, nova elita. Premijer Srbije je neko ko je Srbiju pokrenuo u pozitivnom smjeru. Srbija je u jednom trenutku bila u cijelom svijetu viđena kao mračna tačka. Uloženo je mnogo napora i mnogo ljudi je naporno radilo da Srbiju vrati na jedan normalan kurs. Vučić je na tom putu uradio mnogo za Srbiju. On je od radikala, koji je davao nacionalističke izjave, došao do jednog pravog evropskog lidera, koji svoju zemlju vodi naprijed. Kad je to Vučić mogao, zašto ne bi mogao i neko drugi i u srpskom i u bošnjačkom i u svim drugim narodima. Ja sam uvjeren da će doći vrijeme za takve političare i u BiH u svim narodima.
Nagrada "Nezavisnih" me podstiče da radim još više
NN: Kako ste doživjeli nagradu "Nezavisnih novina"?
DURAKOVIĆ: I sami znate kroz šta sam sve prošao ove godine, od ostavke, pa incidenta na komemoraciji, pa posjete, pa konferencije koja je dala pozitivne efekte... Sve to vrijeme nije bilo onih koji vas potapšu po ramenu i govore "uradio si nešto dobro, svaka čast". Uglavnom dobijam probleme koje treba rješavati, a niko ne pita kako to sve izdržavam i kako kroz sve to prolazi moja porodica. Zato mi ova nagrada toliko znači jer je priznanje da je neko primijetio ono što smo uradili. Vaša manifestacija je već postala tradicija, zbog toga mi ova nagrada više znači i podstaći će me da radim i dalje i da zajedno pravimo bolje rezultate.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.