Priča o Sindhutai Sapkal, jednoj od najpoznatijih Indijki, i dan-danas oduševljava mnoge širom svijeta. Naime, ona je žena koja je prihvatila djecu koju niko nije htio niti želio. Ona danas ima 68 godina i othranila je više od 1.400 siročića, što je više nego impozantna cifra. Ne samo da je toj djeci obezbijedila hranu, već i dom i ljubav porodice. Upravo zato dobitnica je više od 750 humanitarnih priznanja, te je postala poznata kao "majka siročadi".
Sapkalova vodi četiri sirotišta u svom rodnom gradu Prune, u indijskoj provinciji Maharashatra - dva za djevojčice, dva za dječake, i to uz pomoć svoje biološke kćerke Mamte, ali i uz svesrdnu pomoć djece koju je odgojila a koji su danas advokati, profesori i doktori. Djeca, koja završe kod nje su uglavnom siročići koji prose po željezničkim stanicama, napušteni po roenju. Skoro svakodnevno u njeno sirotište doe neko novo dijete. Za razliku od državnih sirotišta, Sapkalova ovu djecu ne daje na dalje usvajanje, već ostaju kod nje dok ne napune 18 godina.
"Nekad, čak i nakon što napune 18, neka djeca ostanu. Mnoge od njih sam udala i oženila i sad oni imaju svoje porodice", kaže ona i dodaje: "Iako država kaže da dijete kad napuni 18 treba da napusti sirotište, kod nas je to malo drugačije. To što su napunili 18 ne znači da su zreli. Zapravo, to su godine kada im je neophodno dosta ljubavi i podrške, da im ukažemo na sve opasnosti koje ih čekaju u životu, da ih pripremimo za život. Jer, na kraju krajeva, to što svaka ptica ima perje ne znači da zna letjeti".
Njen nesebični aktivizam nastao je iz njenog ličnog životnog iskustva. Naime, i sama je roena u siromašnoj porodici, u devetoj godini je već morala da napusti školu, a sa 10 godina se udala za mladića koji je imao 20. Deset godina kasnije, kada je bila u devetom mjesecu trudnoće, muž ju je izbacio iz kuće i morala se poroditi u štali.
"Da, porodila sam se u štali. Pupčanu vrpcu sam presjekla oštrim kamenom koji sam našla. Zatim sam otišla kod svoje majke, ali me ni ona nije prihvatila", prisjeća se Sindhutai.
Kako bi uspjela da othrani svoju kćerku, prosila je na željezničkim stanicama. Tada je i srela veliki broj siročadi. Neki od njih su počeli da je slijede kud god je išla, dijelili su hranu, novac i tako je nastala jedna velika porodica. Ipak, život joj nije bio nimalo lak. U jednom momentu je mislila da neće izdržati. Kada je dotakla samo dno, bila je spremna oduzeti sebi život. Sjeća se da se prethodno dobro najela jer nije htjela da umre praznog stomaka. Legla je, prigrlila bebu i spremila se za smrt. Meutim, u tom momentu je naišao prosjak moleći je da mu da vode. Shvatila je da bi to moglo da bude njeno posljednje dobro djelo u životu.
"Kada sam ustala da mu dam vode, shvatila sam da ima groznicu. Nahranila sam ga i bilo mu je bolje. U tom momentu sam shvatila da treba da naučim da živim za druge jer je to bio fantastičan osjećaj", kaže ona. I upravo je to i učinila. Počela je da se brine o beskućnicima, prvenstveno siročićima, prikupljajući hranu gdje god je mogla. Takoe, počela je da drži predavanja tražeći donacije i njena sirotišta su rasla iz dana u dan. Danas, nakon 40 godina rada, još se nije umorila. I danas ide širom Indije, prikuplja donacije, a uspjela je tim novcem da izgradi sasvim pristojna i uslovna sirotišta. Njen prioritet je da djecu izvede na pravi put, da jednog dana postanu uvaženi i poštovani članovi indijskog društva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.