Književnost

Po­ezi­ja či­ta­ni­ja ne­go ikad

Po­ezi­ja či­ta­ni­ja ne­go ikad
Po­ezi­ja či­ta­ni­ja ne­go ikad

BA­NJA­LU­KA -Svjet­ski dan po­ezi­je, pro­gla­šen od stra­ne UNESCO-a na da­naš­nji dan pri­je 16. go­di­na, na ra­zne na­či­ne, ugla­vnom či­ta­njem sti­ho­va, bi­će obi­lje­žen ši­rom pla­ne­te, ali ovo je i pri­li­ka da pre­ko zna­čaj­nih knji­že­vnih ime­na skre­ne­mo paž­nju na to ko­li­ko je či­ta­na ova gra­na knji­že­vnos­ti.

Ako ste ove su­bo­te u Beo­gra­du, umjes­to nov­cem, ka­fu će­te mo­ći pla­ti­ti sti­ho­vi­ma, što se Ba­nja­lu­ke ti­če, u Ban­skom dvo­ru ve­če po­ezi­je po­et­skog kru­ga "Sti­ho­vni­ca" za­ka­za­no je za 19 ča­so­va, dok je si­noć u Na­ro­dnoj i uni­ver­zi­tet­skoj bi­bli­ote­ci RS tre­ba­lo da bu­de održa­no ve­če otvo­re­nog mi­kro­fo­na "Po(v)ezi­va­nje", gdje su po­sje­ti­oci ima­li pri­li­ku da ka­žu svo­je sti­ho­ve.

''To­kom ra­ni­jih go­di­na pro­či­taosam isu­vi­še ese­ja knji­že­vnih kri­ti­ča­ra ili čak pje­sni­ka, u ko­ji­ma se sa si­gur­noš­ću tvrdi­lo da je po­ezi­ja ge­ne­ral­no pre­zre­na i da je go­to­vo ni­ko u SAD i ne či­ta. U ze­mlji u či­jimško­la­ma se knji­že­vnost iz go­di­ne u go­di­nu sve ma­nje izu­ča­va, gdje sve ma­nje lju­di či­taknji­ge, gdje i ina­če po­vo­dom naj­ve­ćeg bro­ja pi­ta­nja vla­da po­tpu­none­zna­nje, po­ezi­ja se či­tai pi­še vi­še no ikad", za­pi­sao je Čar­ls Si­mić o či­ta­nos­ti po­ezi­je "da­nas" pri­li­kom pro­mo­vi­sa­nja u ti­tu­lu pje­sni­ka-lau­re­ata od stra­ne Kon­gre­sne bi­bli­ote­ke SAD.

Ko ne vje­ru­je go­re na­ve­de­noj tvrdnji, nas­tav­lja Si­mić, ne­ka ma­lo pro­če­prka po ono­me što je dos­tu­pno na in­ter­net­skoj mre­ži.

"Ko su ti lju­di ko­ji su rije­še­ni da pre­ne­su na nju go­to­vo sva­ku pje­smu ko­ja je ikad na­pi­sa­nana ovom je­zi­ku? Oda­kle im vre­me­na za ta­ko ne­što? A da ne spo­mi­njem na hi­lja­de blo­go­va, pje­sni­čkihon­lajn ma­ga­zi­na, i ozbi­ljnih i onih gdje sva­ko mo­že da oka­či pje­smu ko­ju je nje­go­va osmo­go­diš­nja kći na­pi­sa­la po­vo­dom smrtisvo­je zla­tne ri­bi­ce", pi­še Si­mić.

Nje­gov ime­njak, ame­ri­čki pje­snik Bu­kov­ski, či­je sti­ho­ve, sa­mo na srpski je­zik pre­ve­de­ne, mo­že­mo pro­na­ći na sto­ti­na­ma in­ter­net stra­ni­ca, iako je umro 1994, pri­je po­pu­la­ri­za­ci­je svjet­ske mre­že, imao je svoj po­gled na ovu te­mu.

"Uvi­jek će bi­ti lo­ve i kur­vi i pi­ja­na­ca, sve do po­slje­dnje bom­be, ali kao što je Bog re­kao, pre­krstiv­ši no­ge, vi­dim ka­ko sam stvo­rio mno­go pje­sni­ka, ali ta­ko ma­lo po­ezi­je", sti­ho­vi su Čar­lsa Bu­kov­skog.

"Po­ezi­ju će svi pi­sa­ti", re­kao je i pje­snik Bran­ko Mi­ljko­vić.

"Ja pri­hva­tam mi­sao bu­du­ćih po­eti­ka, je­dan ne­sre­ćan čo­vek, ne mo­že bi­ti pe­snik", stih je iz po­me­nu­te pje­sme Bran­ka Mi­ljko­vi­ća, tra­gi­čno stra­da­log 1961. "Ta­mo gde je srce, ta­mo si­ja sun­ce" Zo­ra­na Kos­ti­ća Ca­ne­ta, "Ko ne slu­ša pje­smu, slu­ša­će olu­ju" Go­ra­na Bre­go­vi­ća, "Slo­bo­da oči­gle­dno ni­je umje­la da pje­va" Ne­le­ta Ka­raj­li­ća, sa­mo su alu­zi­je ili do­slo­vno pre­pi­sa­ni sti­ho­vi iz po­me­nu­te pje­sme Bran­ka Mi­ljko­vi­ća, što do­ka­zu­je da je njen na­slov naj­ve­ća is­ti­na za­pi­sa­na o po­ezi­ji.

Sa tom tvrdnjom vje­ro­va­tno se ne bi slo­žio Ma­ti­ja Be­ćko­vić, ko­ji je u pje­smi "Po­ezi­ju vi­še ni­ko ne­će pi­sa­ti" za­pi­sao: "Pe­sni­ci će po­ku­ša­ti da se izma­knu is­pred onog što su re­kli, ali će ih sti­ći ono što su izmiš­lja­li i pre­dvi­đa­li. Po­ezi­ja će tražiti nji­ho­ve živo­te, da bi nje­ne me­ta­fo­re bi­le is­ti­ni­te i pot­vrđe­ne. U no­vim ge­ne­ra­ci­ja­ma ni­ko po tu ce­nu ne­će hte­ti da bu­de pe­snik, a pe­snik se ne može bi­ti dru­kči­je u to­li­koj laži."

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije