Nakon izuzetno uspješne premijere i oduševljenja publike i pozorišne kritike predstavom "Ajmo na fuka", autor i reditelj Dragan Komadina najavljuje nastavak saradnje Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar.
O samoj predstavi, rušenju "barijera" i novim projektima govorio je Komadina za "Nezavisne novine".
NN: Kako je počela saradnja dva mostarska pozorišta koja je dovela do realizacije predstave "Ajmo na fuka"?
KOMADINA: Prvoj zajedničkoj koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar prethodilo je jedno drugovanje između Roberta Pehara, Saše Oručevića i moje malenkosti. Iz tih je razgovora nastala prva verzija teksta, koji je zapravo autorski projekt nas trojice, u kojemu ja potpisujem tekst i režiju. Dakle, mi smo željeli po svaku cijenu ispričati priču o našim jučerašnjim, a nažalost i današnjim mržnjama, i to kao neovisni kazališni off projekt. Prošle jeseni stvari su se posložile na način da su ravnatelj HNK Mostar Ivan Vukoja i direktor NP Mostar Almir Mujkanović odlučili da upravo ova duo drama bude prvi službeni zajednički projekt. Tada sam zajedno s Robertom i Sašom doradio tekst i probe na komadu "Ajmo na fuka" mogle su početi.
NN: Možete li nam reći malo više o samoj predstavi?
KOMADINA: Radnja predstave "Ajmo na fuka" prati dva lika u tri prostora i u tri vremena: u ratnom Mostaru 1993. - nudeći dvije opcije - što bi bilo od njih da su poginuli, kakva bi im bila kazna na onom svijetu, odnosno što bi bilo da su preživjeli i kako bi danas izgledao njihov odnos. Te tri narativne linije teku paralelno i isprepliću se, čineći fragmentarno dramsko tkivo, koje žanrovski nekako najviše inklinira teatru apsurda, sa svojim cikličnim i u osnovi hermetičnim dramaturškim vezom. Mogu se tu iščitati i elementi mostarske ili bolje reći BH dnevno-političke farse, uz jednu iznimnu dozu autoironije, koja nije mišljena na način da bude anticipacija ili zaklon od mogućih negativnih komentara, budući da je predstava u jednom segmentu iznimno kritična spram autora i glumaca, nego je ona produkt autohtonog mostarskog duha, koji ne priznaje i ne trpi bilo kakvu vrstu autoriteta, niti tutorstva. Dakle, ta dramska autoironija je u cijelosti u funkciji promoviranja lokalnog mentaliteta, čiji je duh neuništiv, glede i unatoč svih ratova i podjela. Rezultat svega je predstava koja ne podilazi novouspostavljenim kanonima sjećanja, nego ih otvoreno ironizira, eksplicitno progovarajući, prije svega, o besmislu rata kao takvog.
NN: Da li ste zadovoljni premijerom?
KOMADINA: Prezadovoljan. Ali prije svega kao građanin Mostara. Jer sam na premijeri u Narodnom pozorištu doživio pljesak koji me je doveo do suza. Osjetio sam takvu energiju koja se teško transformira u riječi. Ljudi nisu pljeskali ni formi, ni sadržaju, nego ponajprije činjenici da se to konačno dogodilo. Bio je to pljesak kojim su rekli jedno veliko hvala. To me je onako emotivno dotuklo. Jednako emotivno bilo je i drugu večer na Maloj sceni HNK u Mostaru, gdje mi je prišao jedan poznanik i rekao: "Ova mi predstava vraća vjeru u život u ovom Mostaru." Vrijedilo je. Makar zbog tog komentara. A feedback je uistinu fantastičan. Na obje strane.
NN: Planirate li još neke zajedničke projekte ova dva pozorišta?
KOMADINA: Ovo je zamišljeno kao nekakav zamajac u budućoj, nadam se, dugoj i produkcijski bogatoj suradnji dviju kazališnih kuća. O naslovima se tek trebamo dogovoriti, ali u svakom slučaju, zamišljeno je da svake iduće sezone ostvarimo barem po jednu koprodukciju. Svakako s puno većim sredstvima i nadam se jednako kvalitetnim učinkom i prijamom koji je kod publike izazvala predstava "Ajmo na fuka".
NN: Kako je "narod" reagovao na vašu saradnju?
KOMADINA: "Narod" je jedinstven u pohvalama. Mnogi ističu kako je i ranije trebalo doći do ovakve suradnje, drugi navode kako je pogodila "u sridu", jer prvi put progovora o problemima s kojima živimo više od dva desetljeća, a o kojima se uglavnom šuti ili ako se i govori, onda se to radi na način da se jednostranom ideološkom kakofonijom nadjača suprotna strana. Ovo je predstava koja poziva na dijalog i slušanje. Nije dovoljno ni samo biti spreman na dijalog, a ne htjeti čuti ono što jednim ili drugim ili trećim ne odgovara. To je lažiranje dijaloga. Htjeti čuti drugoga, a poglavito onaj dio s kojim se najmanje iz ovih ili onih razloga slažeš. Samo tako možemo stvoriti zdravije društvo, društvo kompromisa, a ne društvo isključivosti.
NN: Koliko "barijera" je porušeno ovom predstavom?
KOMADINA: Ako broj porušenih "barijera", kako kažete, može biti srazmjeran količini pozitivne energije koja je u Mostaru odaslana nakon premijere i dvije reprizne izvedbe "Ajmo na fuka", onda bih se usudio reći puno. Prihvaćajući ovakvu predstavu, kao jedno veliko teatarsko zrcalo s vlastitim grotesknim licem, Mostar je pokazao kako se, unatoč svim stereotipima o njemu kao gradu slučaju, koji mu lijepe uglavnom predstavnici onih sredina koji ne žele vidjeti jednake, a možda i gore vlastite nakazne odraze, može bez ikakvog kompleksa smijati svojoj ružnoći, što je dobar osnov za početak liječenja. Mi barem priznajemo da smo bolesni, a vi?!?
Biografija
Dragan Komadina diplomirao je na Odsjeku za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje trenutno radi kao viši asistent na predmetima dramaturgija i pisanje za teatar.
Kao dramaturg radio je na brojnim predstavama. U sezoni 2012/2013. režirao je predstavu "Nigdje nikog nema" prema tekstu Edvarda Bonda u HNK Mostar. Potpisan je i kao režiser dva dokumentarna filma. "In hercegoVino veritas" iz 2009. godine i "Stariji od vremena" iz 2011. godine.
Nagrađivan je više puta u Mostaru, Jajcu i Zenici. Objavljuje i pozorišne kritike, recenzije, te predstavlja teatrološke knjige i monografije. Bio je član žirija festivala u Beogradu, Mostaru i Bugojnu. Umjetnički je savjetnik u HNK Mostar od 2012. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.