BANJALUKA - Za razliku od drugih kulturnih radnika, glumci u Bosni i Hercegovini vrlo rijetko dižu glas. Ne žale se, bar ne dovoljno glasno, ne prijete protestima, ne prozivaju predstavnike vlasti pa obični ljudi stiču utisak da im je dobro, da imaju visoke plate i da žive, ako ne baš luksuzno kao njihove slavne kolege, onda bar jako dobro.
Istina je sasvim drugačija, to tvrde svi, bez obzira u kojoj pozorišnoj kući ili entitetu rade.
Saša Petrović, glumac Kamernog teatra 55 u Sarajevu, navodi da bi, kad bi bilo više glumaca, vjerovatno i oni štrajkovali.
"Glumci nikako ne žive dobro. Pogledajte TV programe, filmsku produkciju i sve će vam biti jasno. Uopšte nema glumaca! Premalo se izdvaja za kulturu, pa će i pozorište i sva kultura završiti kao Zemaljski muzej BiH", navodi Petrović, aludirajući na tužnu sudbinu najstarije muzejske institucije u BiH, koja je od oktobra 2012. godine, prvi put u 124 godine postojanja, zatvorena.
Njegov kolega Haris Burina, glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, navodi da je umjetnost živjeti od pozorišne plate jer, kako kaže, osim toga što je mala - često kasni.
"Kad sam snimao film Gorana Markovića 'Falsifikator', bilo je nas šest glumaca iz bivše države i tada smo saznali da niko od nas nema platu veću od 600 eura. To je najbolji pokazatelj u kojoj se situaciji nalazi kultura. Svako društvo koje dovede kulturu u stanje u kojem se mi nalazimo mora da se zabrine za sebe jer kultura bi trebalo, zajedno sa sportom, da bude najveći predstavnik neke države", ističe on.
Tvrdi da su glumci i svi umjetnici kod nas dovedeni na ivicu egzistencije.
"Samo oni koji dovoljno rade mogu pristojno živjeti, oni koji ne rade dovoljno dobro se pate, a oni koji ne igraju ništa mislim da nisu ni glumci", govori Burina i dodaje da do sredstava za život dolazi i zahvaljujući honorarnim poslovima, kao i izvođenju monodrame "Ćorkan".
I Miljka Brđanin, glumica banjalučkog Narodnog pozorišta RS, ističe da od pozorišne plate može samo da sastavlja kraj s krajem.
"Plate su nam minimalne. Da se živi i da imate neke uslove, da možete da putujete, da odlazite na godišnje odmore i da ne razmišljate ni o čemu, da ne dižete neke kredite - mislim da je nemoguće. Hvala bogu, pružaju nam se šanse da radimo neke poslove sa strane, pa sebi možemo da priuštimo normalan život", govori ona.
Što se tiče glamuroznog života koji se, inače, vezuje za glumce, Brđaninova govori da ga vjerovatno niko od njenih kolega ne može sebi priuštiti te da ga čuvaju samo za scenu.
"Bilo bi dobro da su svi adekvatno plaćeni za svoj posao, ali, nažalost, nije takva situacija. Ipak, uvijek moram da istaknem da radimo posao koji volimo i to je privilegija. Ja bih radije ponovo birala da radim u pozorištu s ovakvom platom nego nešto što ne volim, bez obzira na novac", navodi ona.
I Željko Kasap, glumac Pozorišta Prijedor, sa svojom platom teško izgura mjesec.
"Imam dvoje djece i suprugu koja ne radi i koja studira, što znači da imam tri školarca te da nemam kuću koju sam naslijedio od roditelja i koju iznajmljujem - ne znam šta bih. Ima nekih dodatnih poslova, ali to je sve da se zakrpe 'rupe'", priznaje on.
Dodaje da je kod nas kultura uvijek na dnu, te da predstavnici vlasti vole doći na premijeru, uslikati se, a poslije, kako navodi, problemi glumaca i uopšte kulture i umjetnosti nisu više njihova briga.
Dragana Marić, glumica Gradskog pozorišta "Jazavac" u Banjaluci, kaže da ju je često sramota reći kolika joj je plata, ali pošto voli da radi uspijeva povremeno naći dodatni angažman i tako zaraditi novac.
Akademije i nagrade
Duško Mazalica, glumac Dječijeg pozorišta RS, takođe tvrdi da je situacija jako, jako loša.
"Glumci u pozorištu kod nas imaju najnižu moguću platu u regionu. Kreće se od 800 do 1.300 KM, a to 1.300 je baš ono najbolja varijanta: završena akademija i glumac sa nagradama međunarodnog karaktera. Ta plata nije dovoljna ni za neke osnovne potrebe. Ja imam dvoje djece, porodicu, pa moram da radim sve što mi se ponudi sa strane", navodi on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.