Vrlo sam samokritična i uglavnom nisam zadovoljna.
Sve može bolje. Neiskorišten potencijal je kao da ga i nemate, smatra Svjetlana Andrić, glumica Dječijeg pozorišta RS u Banjaluci.
Na daskama ove pozorišne kuće Andrićeva je nešto duže od deset godina, a kazala je da su svaki novi projekat i predstava prilika da nauči nešto novo.
Mališani su je upoznali i zavoljeli kroz brojne uloge koje je igrala, između ostalih, u predstavama "Plemeniti Hahaj i strašni Hehej", "Život je opasna navika", "Alisa" i "Knjiga o džungli", a ona kaže da znanje, osim što ga stiče na daskama, stiče i hodajući kroz život.
Najnoviji projekat u kojem će Andrićeva igrati je prva predstava za bebe u Republici Srpskoj. U intervjuu za "Nezavisne", sa potpunom iskrenošću govori o svojim počecima, odgovornosti koju nosi glumački posao, ali i o moći koju pozorište ima.
NN: Trenutno ste u glumačkoj podjeli prve predstave za bebe u Republici Srpskoj. Kakvi su utisci sa proba i šta ovakav vid teatarskog izraza može donijeti mališanima?
ANDRIĆ: Da, u toku je rad na novoj predstavi i prvoj koja je posvećena najmlađima. Riječ je o predstavi za bebe uzrasta od šest do 18 mjeseci. Probe lagano počinju, premijera se očekuje krajem marta i imamo sasvim dovoljno vremena da istražimo i napravimo nešto novo što do sada nismo vidjeli u Banjaluci. Prvi put se susrećem s ovakvim konceptom, tako da je ovo za mene jedna vrsta izazova. Predstava će trajati 20 minuta, igraće se jednom sedmično u četiri povezana termina. Na probama su prisutni svi, od tehničkog dijela ekipe do reditelja, koreografa, ljudi koji su stručni u radu sa malom djecom. Sve treba da izgleda bezbrižno, nježno i prijatno tako da se mališani mogu dobro osjećati. Oni će, naravno, biti u prisustvu svojih majki, tako da to neće ličiti na igraonicu. Specifično je i nadam se da će biti dobro prihvaćeno. Prve reakcije ćemo imati kada napravimo predstavu i ugostimo prve bebe. Tada ćemo znati šta im odgovara i maksimalno ćemo se prilagođavati tome.
NN: Vaša prva pozorišna uloga bila je Lucija, ljepotica iz Havane u predstavi "Kapetan Džon Piplfoks", u režiji Nenada Bojića. Kakva su danas sjećanja na profesionalne glumačke početke?
ANDRIĆ: Da, početak karijere je u većini slučajeva vrlo furiozan, često nerealan, ali pun entuzijazma, volje za radom, želje za napredovanjem. Biti mlad glumac i biti na početku je nezahvalno kada živite ovdje. Često želite jedno, a morate da radite i prihvatate sve, bez kompromisa. Nekada i bez para. Radim više od deset godina i kada se okrenem iza sebe, vidim da sam danas drugačija. Nažalost, gubim entuzijazam koji sam imala, ali dobijam jednu staloženost, mir, zrelost. Više osluškujem, manje pričam, ne zanosim se idejama za koje ne osjećam da su vrijedne zanosa. A Lucije, Lucije se uvijek rado sjetim.
NN: Na "daskama koje život znače" već ste deset godina i od početka ste stalni član Dječijeg pozorišta RS. Jeste li zadovoljni onim što ste tokom tih godina postigli, ali i naučili?
ANDRIĆ: Vrlo sam samokritična i uglavnom nisam zadovoljna. Sve može bolje. Neiskorišten potencijal je kao da ga i nemate. U ovom kratkom periodu postojale su predstave i projekti koji su za mene otvorili vrata ka umjetnosti i dali mi neko znanje. Ponekada to znanje dobijem i iz života. Ne moraju sve lekcije da se uče na daskama. Sve što mi nedostaje nadomješćujem iz drugih izvora, knjiga, filmova, muzike, psihologije. Postoje faze u kojima kreativno djelujem i faze u kojima osjećam da cupkam u mjestu. Ali dok traje faza cupkanja, radim i učim na drugim poljima. Tako život funkcioniše.
NN: Šta Vam je tokom rada na jednoj predstavi najbitnije? Mnogo glumaca ističe da je dobar partner, s kojim se razumiju, najbitniji kako bi se dobro iznio neki komad.
ANDRIĆ: Da, dobar partner definitivno je veoma bitan u radu na predstavi. Kao i u životu, većinom nismo kompatibilni pa se moramo prilagođavati jedni drugima. Ali, kad se desi to malo čudo, onda predstava u potpunosti živi. Naravno, bitan je dobar projekat u kojem želim da stvaram, u kojem osjećam uzbuđenje i tremu, u kojem ne znam zašto dolazim dosta ranije na probu, u kojem istražujem, učim od reditelja, sarađujem sa kolegama, u kojem mi ništa nije teško. Takav projekat me motiviše i na privatnom planu. Tako na mene djeluju dobre predstave.
NN: Kakva sve iskušenja i izazove nosi Vaš poziv? Koliko je zapravo odgovornosti u tome da Vaša misija kao umjetnika neće biti na pravi način shvaćena ili prenesena?
ANDRIĆ: U neodgovornom svijetu u kojem živimo, teško da će vam neki umjetnik htjeti odgovoriti na pitanje odgovornosti za izgovoreno, odigrano, učinjeno na sceni. Javno izloženi, često smo pogrešno shvaćeni, osuđivani zbog postupaka koje uradimo, kritikovani zbog izbora ali to je dio našeg posla. I to je normalno. Nažalost, mi nemamo ozbiljnu kritiku koja prati umjetnika i njegov rad i oslonjeni smo na kritiku mase. Zašto se umjetnik pojavljuje u projektima koji nemaju umjetničku vrijednost? Vjerovatno zato što je to prilika da umjetnik zaradi neki novac da može pristojno da živi. Tek onda možemo da razmislimo o Hamletu i njegovom monologu.
NN: Smatrate li da glumci, ali i generalno umjetnici u BiH zaslužuju više pažnje i podrške? Na koji način se to može postići?
ANDRIĆ: Umjetnost u BiH nije prioritet. Šta god da kažem u korist umjetnika poništeno je činjenicom iz prethodne rečenice.
NN: Koliko pozorište ima moć da ukazuje na probleme u društvu?
ANDRIĆ: Pozorište ukazuje na probleme, između ostalog, to jeste njegova funkcija i obaveza. Naravno, ono danas nema moć da mijenja društvo, a sumnjam da iko danas ima takvu moć. Njegova jedina obaveza je da pokuša da djeluje na pojedinca, ali ne i da ga mijenja. Promjena je naša lična obaveza i odgovornost. I ta mala lična promjena u društvu polako mijenja i samo društvo. U tome je moć. Današnje pozorište je svjesno toga i posvećeno je upravo čovjeku, pojedincu.
NN: Banjaluka iz godine u godinu ima sve veći broj mladih talentovanih ljudi, prvenstveno mislim na one koji žele da se bave glumom. Ipak, pozorišnih kuća je malo. Mogu li oni naći svoje mjesto u pozorišnom životu grada?
ANDRIĆ: Svaka generacija ima svoje mjesto i potreba za mladim ljudima je prirodna. Pozorište će otvoriti vrata njima, ali neće svi moći da rade. Samo mali broj njih će dobiti priliku i iskoristiti je. Mnogi će pokušati da posao potraže u drugim oblastima. To su činjenice. Studenti na akademiji znaju kako stvari funkcionišu i znaju koliko je rizično danas baviti se glumom. Ovo je lijep posao, ali kad imate priliku da ga radite i kad imate publiku koja će doći da vas gleda.
NN: Koliko uopšte domaći glumci imaju šanse za neke međunarodne filmske ili pozorišne projekte?
ANDRIĆ: Postoji agencija za glumce u Sarajevu koja je mnogim perspektivnim glumcima našla sjajne poslove u svjetski poznatim filmovima i serijama. Naši glumci već imaju zapažene uloge i to bi trebalo da im otvori vrata za nove projekte. Šanse jesu male, ali nisu nedostižne. Sa porastom projekata veća je potreba i za glumcima. Jedno bez drugog ne ide.
NN: Šta Vam, pored glume, zaokuplja stvaralačku pažnju, postoji li neka "druga ljubav"?
ANDRIĆ: Postoje mnoge ljubavi u mom životu. Sve se jako dobro slažu.
Sjajan marketing prodaje i maglu
NN: Ovih dana je nemoguće otvoriti bilo koje novine ili pogledati bilo koju TV emisiju, a da se ne pomene film "Pedeset nijansi siva". Iako su kritičari bili oštri prema istom, njegova popularnost ne jenjava. Čini se da erotika i jeftine priče danas najbolje prolaze.
ANDRIĆ: Sjajan marketing danas prodaje sve, pa i maglu. Dokaz za to je i film "Pedeset nijansi siva" koji sam imala priliku pogledati. Dovoljno da znam da drugi i treći dio neću gledati. Ne zato što je loš, već zato što takvi filmovi očigledno ne mogu da me zainteresuju. Lagano štivo jednostavno nije moja razonoda. Dala sam šansu ovom filmu i nije uspjelo. Film "Nimfomanka" je moj izbor.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.