Jet set

Mile Davidović: Naiva u BiH je totalno zamrla

Mile Davidović: Naiva u BiH je totalno zamrla
Mile Davidović: Naiva u BiH je totalno zamrla

Mile Davidović, slikar naivac, imao je preko 300 izložbi u svijetu, ali nikada nije izlagao u Banjaluci. Ovaj grad je posjetio nedavno, u pokušaju da dogovori izložbu u njemu.

NN: Kada ste počeli da se bavite slikarstvom i zašto ste izabrali naivu?

DAVIDOVIĆ: Faktički se bavim slikarstvom od 1984. godine, ali sam se potpuno posvetio 1993. godine, kada sam dao otkaz na radnom mestu šefa računovodstva i otišao u Grčku, gde sam živio šest godina. Nisam slikar po obrazovanju. Naime, završio sam Višu ekonomsku školu u Beogradu. Kada sam počeo da se bavim slikarstvom, radio sam sve tehnike, sve pravce, ali je naiva nešto što mi je najbliže. To je nešto što mi je priraslo srcu. Najbliža mi je hlebinska naiva. Prošle godine sam po prvi put bio u Hlebinama, gde je održan festival naivnog slikarstva i gde su me veoma lepo dočekali.

NN: Da li imate uzor?

DAVIDOVIĆ: Uzor mi je Mijo Kovačić, po mom mišljenju, najveći hrvatski slikar. Upoznao sam ga prošle godine. Žao mi je što, recimo, nisam upoznao Josipa Generalića i Ivana Laskovića.

NN: Posjetili ste mnoge zemlje. U kakvoj je situaciji naiva na području bivše Jugoslavije u odnosu na evropske zemlje?

DAVIDOVIĆ: U Bosni je naiva totalno zamrla. Znam da je ranije bilo nekih slikara, ali ne znam šta se desilo s njima. U Srbiji postoje dva centra moći naive - Jagodina i Kovačica. Ja, doduše, ne pripadam ni jednom ni drugom, jer mogu sam za sebe da organizujem izložbe, da prodam svoje slike. Uglavnom su u tim centrima ljudi koji ne znaju ni jezike, niti kako da prodaju slike. U Hrvatskoj je naiva još na dobroj ceni, njihove institucije brinu o ovom pravcu, dok u Srbiji, manje-više, iza svega stoji neka politička pozadina. Na primer, ako imate blizak krug prijatelja koji pripada nekoj političkoj partiji, lakše postižete ciljeve. Pošto sam totalno apolitičan, prepušten sam sam sebi.

NN: Mnogi umjetnici tvrde da se od umjetnosti ne može živjeti. Da li je to tako?

DAVIDOVIĆ: Slažem se s njima. Uzmite da prodajem 90 odsto svojih slika u inostranstvu i svega deset odsto u Srbiji, a mušterije u Srbiji su uglavnom stranci koji kupuju u galerijama ili kod mene lično. Sve je to vezano za platežnu moć. Posle nekretnina, umetnine su na drugom mestu na listi onoga u šta stranci ulažu. Dešava se da mi dosta slika kupuju penzioneri iz tih zemalja. Kod nas ljudi ne bi mogli nikada odvojiti toliko novca, a ne pamtim da mi je neko od penzionera u Srbiji kupio sliku.

NN: Na koji način je organizovana prodaja Vaših slika?

DAVIDOVIĆ: Postoje galerije koje se bave samo naivom, a postoje i udruženja koja organizuju grupne izložbe. Volim da učestvujem na grupnim izložbama. To mi je zanimljivije od personalnih izložbi, jer upoznajem druge slikare, koji me preporuče za druge izložbe. Tek pet godina sam u Evropi, jer ranije nisam imao potrebu da učestvujem na tim izložbama, pošto sam živio u Grčkoj.

NN: Član ste Međunarodnog udruženja slikara od 2002. godine. Šta donosi članstvo u jednom ovakvom udruženju?

DAVIDOVIĆ: Konkurisao sam i odmah su me primili. Ovo udruženje, čije je sedište u Parizu, poziva me na njihove izložbe. Članstvo ima sigurnost da će imati izložbe tokom godine. Oni vam ne garantuju prodaju. Ima mnogo slikara koji ne prodaju nijednu sliku, jer postoje umetnici koji rade naivu koja nije dopadljiva. To kod mene nije slučaj, jer prodam skoro sve slike koje ponesem na izložbu.

NN: Da li ste izlagali samo u Evropi i koliko je komplikovano organizovati izložbu u inostranstvu?

DAVIDOVIĆ: Imao sam jako puno izložbi, a osim Evrope, izlagao sam i u Kanadi, SAD... Imam neke pozive i planove za Australiju. Veoma je teško organizovati izložbu van Evrope, s obzirom na samu količinu slika, jer je komplikovano preneti oko 30 velikih slika, a kad su u pitanju izložbe u Evropi, mogu da ih stavim u automobil i odem bilo gde. Kada se radovi prenose u Kanadu i SAD, moraju se staviti u specijalne sanduke, što stvara ogromne troškove. Iako mi supruga pomaže u poslu, uglavnom se ograničavam na Evropu.

NN: Rekli ste da prodate sve slike na izložbama i da ih nemate dovoljno za izložbe koje biste rado održali. Koliko vremena treba da završite jednu sliku?

DAVIDOVIĆ: Zavisi od inspiracije, vremena, pa i od same slike, jer ako ima mnogo detalja potrebno je više vremena. Generalno, potrebno mi je između sedam i deset dana. Nikad ne radim jednu po jednu sliku, već ih počnem nekoliko. Potrebno je mnogo vremena da bi se osušile uljane boje.

Selidbe

Otac Mile Davidovića je sa Grmeča, gdje je živio u selu između Bosanske Krupe i Sanskog Mosta, a odatle je, kao vojno lice, počeo sa selidbama i selio se 14 puta. Mile Davidović se rodio u Hrvatskoj, živio u Mostaru, Bijeljini, Beogradu, a poslije toga u inostranstvu - Španiji, Italiji, te Grčkoj.

`Sad živim u Beogradu, ali godišnje provedem oko 150 dana van grada`, kaže Davidović.

Fudbal i knjiga

Davidović je ranije imao mnoge hobije, ali sada za njih nema vremena, te se bavi samo rekreativno fudbalom.

`Često s prijateljima iz grčke ambasade igram fudbal. Jedini sam Srbin koji igra za grčku ambasadu i to mi mnogo znači`, kaže Davidović.

Jednom prilikom je na fudbalu slomio prst na desnoj ruci, što mu je onemogućilo slikanje. Tada je napisao knjigu `Kako otići i snaći se u inostranstvu`.

Mušterije

Česti kupci Davidovićevih slika su ambasade stranih zemalja u Beogradu. Najveće iznenađenje predstavljala je posjeta predsjednika paralmenta Kanade.

`Ne znam kako je saznao za mene, ali prilikom posjete Beogradu tražio je da posjeti moj atelje. To je vrlo neobičan događaj, jer pripreme za gostovanje traju oko tri dana. Najprije dođe policija, pregleda stan, zatim dođe cela delegacija od 20 ljudi, pa tek onda sledi posjeta`, kaže Davidović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije