Za jedno od najuzbudljivijih putovanja na svijetu, avanturu Transsibirskom željeznicom, u realnim uslovima vam je potrebno nekoliko sitnica: dobro podnošenje hladnoće do -40 zimi, ili vrućine do 40 stepeni leti, mnogo kesica čaja, kafe, supe i svega što se sprema sa vrelom vodom, najmanje 15 slobodnih dana, nešto para na kartici i poznavanje ruskog jezika, ili osobe koja taj jezik govori.
Obzirom da većina onih, koji bi i željeli da prođu pola svijeta vozom, po pravilu nemaju dovoljno novca, a oni koji ih, pak, imaju, ili nemaju vremena, ili odaberu neki stereotip: more, krstarenje ili planinu, ovo je prilika da se makar ovako, virtuelno, provoza čuvenom Transsibirskom željeznicom. Pošto, ni da realno putovanje istom, ne bi prošlo bez priče vodiča o izgradnji jedne od tri najduže pruge na svijetu (riječ je o 9.288 kilometara i oko 160 sati vožnje, u jednom pravcu), evo i par podataka.
Istorija
U carskoj Rusiji se gotovo ništa nije gradilo o trošku države. Birokratija je bila veoma komplikovana, a izgradnja ovolike željeznice, bez obzira što je ona bila preko potrebna, jer se gotovo ni dan danas, do nekih zabačenih dijelova Sibira, ne može stići nijednim drugim putem, podrazumijevala je ogroman trošak. Ipak, postojali su realni problemi, koje je jedino željeznicom bilo moguće riješiti. Recimo, Vladivostok, koji je od svog osnivanja, 1860. za samo dvadeset godina postao ogroman lučki grad, nije imao neophodnu vezu sa Evropom. Skoro deset godina je trajala škrta izgradnja pruge, koja je uključivala trajekte, umjesto mostova, jer kroz Sibir protiče ogroman broj Rijeka i jezera. Da se ne bi sporili sa vlasnicima zemlje, projektanti su željeznicu smjestili daleko izvan gradova. Čak i od najvećeg sibirskog grada, Tomska, udaljena je 70 km.
Izgradnja željeznice je počela 1891. pod nadzorom tadašnjeg ministra finansija, Sergeja Vite, i to sa oba kraja (od Vladivostoka na istoku, i Moskve, na zapadu) ka sredini. Prvi voz je protutnjao davne 1898. godine, do Irkutska, na Bajkalskom jezeru, a kasnije je dovršen i nastavak, posljednji dio pruge, od Irkutska, do Habarovska. Željeznicu su gradili zatvorenici i vojnici koji su morali da prevedu prugu preko petine slatke vode planete Zemlje - najdubljeg jezera na svetu - Bajkalskog jezera, dugačkog 640 km i dubokog 1 600 m. Najteže od svega je bilo lomljenje leda površine cijelog jezera. Čitav posao je bio gotov tek 1916. godine, a elektrifikacija željeznice je trajala od 1929. do 2002. godine.
Putovanje
Polazak u ovu avanturu je iz Moskve. Tokom sedmodnevnog putovanja do najistočnije tačke, prolazi se kroz osam vremenskih zona, a satovi u vozu su podešeni po Moskovskom vremenu. Putovanje od Moskve do Vladivostoka traje tačno 153 sata i 49 minuta, a voz obično ne kasni ili kasni minimalno, sat do dva. Na stanici u Moskvi stoji obelisk koji označava nulti, a u Vladivostoku, isti takav, koji označava 9288. kilometar.
Evo i maršrute: Moskva, Nižni Novogorod, Perm, granica između Azije i Evrope, Ekaterinburg, Omsk, Novosibirsk, Krasnojarsk, Irkutsk, Ulan Ude, razdvajanje Transmandžurijske željeznice, Khalaborsk, Vladivostok. Za vrijeme stajanja, može se izaći u malim ruskim mjestima i čekati sljedeći voz, koji nailazi za sedam dana, ali turisti za to biraju radije gore navedene gradove. Čemu izlasci? Da bi se vidjelo nešto više od prirodnih ljepota: šuma, stepa, voda i sela kroz prozor vagona, da bi se obišli usputni gradovi, a mnogi izlaze iz voza isključivo zato što ne mogu bez kupatila. Takođe, ako se u ovom vozu zateknete u toaletu, dok ulazi u stanicu, ostajete zaključani u istom.
Postoje aranžmani turističkih agencija koji uključuju i obilaske, sa noćenjima u hotelima (i kupatilima), ali to traje mnogo duže, skuplje je i najmanje je avantura. Osim toga, Rusija se može upoznati samo govoreći sa Rusima. Treba li pomenuti da se u ovom vozu može sresti najrazličitija lepeza ruskih lokalnih mentaliteta, i ljudi različitih zvanja, zanimanja i staleža? Od vojnika do diplomate. Kondukteri i putnici će vas obasipati pričama o ratnim vremenima, Drugom svjetskom ratu, snabdjevanju Crvene armije oružjem, municijom i hranom, prevoženom upravo ovom željeznicom i Staljinovim streljanjem željezničara, šefova stanica i otpravnika vozova, za svako zakašnjenje voza. Doktor Živago je tom prugom bježao od boljševika, Streljnikov je po njoj jurio u svom kratkom vozu, sa crvenim zastavama revolucije i smrti i mnogo čemu drugom.
Prve asocijacije na Sibir su najčešće: zima, progonstvo, samoća… Onaj ko ne voli snijeg, teško da je ikada poželio da vidi ovaj dio svijeta. Ali, bez obzira na pristrasnost, pri pomenu ruskog voza skoro svakom pred očima prolete slike iz ruskih romana, visok sjaj, dame i gospoda, Miškin i Rogožin. Naravno, od svega toga je ostalo samo par detalja, sve ostalo je daleko drugačije. Iz tog perioda su preživela velika ogledala i držači za lampe.
Spavaća kola su gotovo neophodna. Ukoliko se vozite prvom klasom, bićete osuđeni na užasno dosadan put udvoje. Druga klasa broji četiri ležaja, a treća pedeset i četiri. Čuvena ruska treća klasa vozova - Plackartni, broji 54 ležaja na sprat u jednom velikom vagonu i upravo je ovo pravi način proputovanje Rusijom, jer sa toliko ljudi na jednom mjestu ne može biti dosadno. U nekim vozovima se mora platiti posteljina, ali vam, naravno, niko ne brani da ponesete sopstvenu.
Konstatno su vam na usluzi provodnik ili provodnica, koji brinu o redu i higijeni u vozu. Smeće iz voza se izbacuje napolje, dok se voz kreće, na opšte zaprepašćenje stranaca.
Hrana i piće
Neizostavni detalj putovanja – vodku, piju gotovo svi, cijelim putem. Košta, u protivvrijednosti, oko 5 maraka litra. Pušenje je dozvoljeno samo na kraju svakog vagona, ali i provodnici ponekad progledaju kroz prste kada je veselje uzelo maha.
U zidu svakog vagona je ugrađen ogroman samovar, ispod kog provodnica ugljem i drvima loži vatru, što znači da vruće vode ima, ali je nema u WC-u, kao ni tuša, niti ičeg sličnog.
Hrana je različita od voza do voza. Ono što je zajedničko svim vozovima jeste cijena. Hrana je jeftina, kvalitetna i može se nabaviti čak i mimo voza. Naime, nekoliko puta dnevno, voz staje u gradićima, na čijim stanicama se od lokalnog stanovništva može kupiti sve, od pečenih pilića, kuvanog krompira i jaja, do piroški. Ruska kuhinja je zdrava, ukusna i lako pripremljiva. Hrana je veoma posna, češća jela su bez mesa, jaja, mlijeka i mlječnih proizvoda. Najpoznatije ruske supe su šči – supa od kupusa i boršč – supa od cvekle, koja je prava, ako kašika u njoj može da stoji uspravno. Glavno jelo karakterišu veliki komadi mesa, spremljeni u rerni - govedina, ovčetina, svinjetina, perad i divljač. Najpoznatija jela od mesa su: stroganov – jelo s mesom isečenim na rezance, pojarski – na maslacu pohovan odrezak od mljevene piletine, hljeba i pavlake, i pejmen – mljeveno meso, umotano u tanko tijesto od jaja i brašna (precizni uralski mix: 45% govedine, 35 % jagnjetine i 20 % svinjetine, sa biberom, crnim i bijelim lukom). Za ruskom trpezom se često sreću žitarice, kaše od heljde griza i pirinča, najčešće kao prilog.
Rusi jedu jako puno ribe, najčešće su to bakalar, grgeč, losos, jesetra i sardela. Kavijar je najpopularnije rusko jelo. U vozovima se može naći kavijar i po cijeni od 15 KM (teglica). Od povrća se najčešće jede korjenje i kupus, zbog hladne klime, i to najčešće svježe, ili kao zimnica, od mlječnih proizvoda kefir, najzaslužniji za dugovečnost ljudi na Kavkazu, a začini tipični za rusku kuhinju su: peršun, celer, biber, cimet, kardamom i klinčići. Čaj je u Rusiji popularniji i od vodke. Tradicija ruske čajanke datira iz 1638. godine. Kvas je, pored vodke i čaja, nacionalno piće od hleba, jabuka, krušaka… i sa malo alkohola. A od vodke Rusi prave likere: nalivku – od bobičastog voća i nastojku – sa dodatkom trava. Kisel je najstariji ruski desert (žele od suvog i bobičastog voća, melase i mlijeka). Blini su palačinke od kvasca sa pšeničnim i heljdinim brašnom, gogol mogol je krem od žumanca, konjaka, šećera, pomorandžinog likera i limunovog soka, paška tradicionalni uskršnji desert od sira, pavlake, jaja, maslaca, korice limuna i pomorandži i badema, a šarlotka torta sa piškotama i mlečno-voćnim kremom. Najpoznatije ruske salate su vinaigrette i gruzijska salata od graška i oraha, i obe važe za afrodizijake. Svjetski su poznate i Olivier i Orlov.
U ruskom vozu ćete, htjeli-ne htjeli, dijeliti obrok sa svima. Čim je vrijeme ručku, svako stavlja na sto sve što ima i jede se bratski. Ovaj običaj je u svijetu poznat kao „a la rus“, a kod nas je poznat kao „švedski sto“. Aleksandar Borisovič Kurakin, ruski ambasador u Parizu, naučio je Evropljane ovome, krajem 19. vijeka.
Cijene
Najčešće pitanje poslije svake malo ljepše priče, obično glasi: Koliko to zadovoljstvo košta? Evo načina kako se uz malo novca može ostvariti jedno ovako uzbudljivo putovanje.
Ukoliko se na ovo putovanje krene sa nekom od turističkih agencija, cijela ova priča može koštati i do 4-5 hiljada eura. Turistički aranžmani uključuju izlaske iz voza, noćenja i obilaske gradova, po visokim cijenama.. Mora se putovati do, recimo, Frankfurta (viza i taj dio puta su lični trošak putnika), a tek odatle je obezbijeđen prevoz do Moskve, i to najčešće avionom, koji je takođe skup. Odatle se Transsibirskom željeznicom ide samo do Bajkalskog jezera i vraća se avionom do Moskve, pa opet u Frankfurt, i opet o svom trošku – kući..
Putovanje u sopstvenoj režiji može bude daleko jeftinije. Vozna karta od, recimo, Novog Sada do Moskve, košta oko 100 eura (do Kijeva, 80), a od Moskve do Vladivostoka, trećom klasom oko 70 eura (ili čak 60, van sezone). Do Moskve se putujete dva dana, i do Vladivostoka još sedam. Voz od Novog Sada do Moskve najčešće ima samo spavaća kola i zato je toliko skup, ali ako se putuje lokalnim vozovima druge klase do granica, preko granice se pređe nekim drugim prevozom, pa se uhvati sljedeći voz, može se mnogo uštedjeti, jer se ne plaća međunarodna tarifa za karte. Takođe, hospitaliti klub mladi ljudi često koriste kako bi vješto izbjegli troškove smještaja i ostvarili nove kontakte I prijateljstva širom svijeta.
Ako se o sopstvenom trošku boravi u Rusiji, cijene najjeftinijih smještaja su: u Kijevu 10 eura, u St. Petersburgu 15, u Irkutsku i Ulan-Batoru 5, a ako se ima vremena, malo para, može se otići i do Kine, ne propustite priliku, jer je od Vladivostoka Peking “na dohvat ruke”. Smještaj u Pekingu će može da košta i 5 dolara, a vozna karta oko 30 eura. Hrana je jeftina, u radničkim restoranima u Pekingu je ručak često i 10 centi., a kineski vozovi su još jeftiniji.
Savjeti pred polazak
Najbolje vrijeme za putovanje je svakako ljetno doba, a najatraktivnije su petrogradske “bijele noći”, juna i jula, kada sunce, gotovo da ne zalazi. Najduže traju 21. i 22. juna.
Treba voditi računa o mostovima, koji se podižu u određeno doba noći, pa se može dogoditi da se ostane sa pogrešne strane rijeke. Jeftin smještaj se uvijek može naći u manastirskim konacima. Na bajkalskim ostrvima uglavnom nema telefona.
Jedna anegdota govori kako su u jednom ruskom gradu za vreme komunizma, kako bi ubijedili zapadne diplomate da u Rusiji postoje vjerske slobode, mještani nekadašnju crkvu, od koje su već bili napravili dom kulture, za dan pretvorili nazad - u crkvu, a komuniste preobukli u svještenike. Drugim riječima, zemlju možete upoznati jedino ako imate želju da je upoznate, ako za to imate dovoljno volje i vremena i ako volite ljude i putovanja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
