Zdravlje

Nebo kad kuca oni ne otvaraju

Nebo kad kuca oni ne otvaraju
Nebo kad kuca oni ne otvaraju

Lift nas vozi na treći sprat. Odjeljenje dječje hematoonkologije. Univerzitetska bolnica Klinički centar Banjaluka. Iz svojih toplih domova, ušuškanih u prazničnu euforiju, stupamo u zaštićen svijet u kojem snage neprestano odmjeravaju nebo i borba za dječji život.

Napolju hladno. Kad ovdje uđete još više vas obuzme jeza, a onda vas tople oči djece koja boluju od najtežih oboljenja razgale jer u njima vidite samo jedno: želju za iskonskim, za životom... Dani su im ispunjeni bolničkim vazduhom, žude za bliskim licima, nestašlucima, koškanjem sa braćom i sestrama, bezazlenim roditeljskim prekorima, šoljom toplog mlijeka pred spavanje u vlastitom krevetu.

“Svako ovo dijete u mislima nosim kući sa sobom. Koliko mi se samo puta dogodilo da sjedim pored svog djeteta, a mislim na neko ovdje, šta se s njim dešava, da li je dobro”, govori pedijatar Dragana Malčić.

Na odjeljenju zatvorenog tipa, u potpunosti renoviranom 2011. godine, jedinom te vrste u RS te jednom od dva u BiH, nikad nema praznih kreveta. Prema podacima Instituta za javno zdravstvo RS, u tom entitetu godišnje od neke od malignih bolesti oboli 10-12 djece, kakav je i evropski, odnosno svjetski trend. Trenutno ih je sedam na odjeljenju, dok u kućnom ambijentu terapiju prima još šest mališana.

“Najviše je djece sa akutnom limfoblastnom leukemijom. Imamo djecu od 16 mjeseci pa do 15 godina, s tim da ih je trenutno najviše iz dobojske regije”, pojašnjava Malčićeva i naglašava da su mlađi pacijenti više koncentrisani na roditelje, dok adolescenti traže utjehu u cijeloj okolini.

SUOČENI SA DIJAGNOZOM: Jedna riječ, teža od olova, vodi roditelje preko ovog praga. Svi oni su se svojevremeno suočili sa dijagnozom svoje oboljele djece – karcinom. Tu, kažu, sve staje, a počinje da se odmotava klupko bola, strepnje, neprospavanih noći, neprospavanih dana, ali i lavovske borbe.

“Svaki put kad neko kaže leukemija, ta riječ mi zapne u grlu. Bez obzira što sam zdravstveni radnik i to donekle sve razumijem, nije vam svejedno kad to čujete”, počinje priču Bojana Đurić, majka petogodišnje Maše, koja ima dijagnozu akutne limfoblastne leukemije, srednjeg rizika.

Đurići su iz Doboja. U majskim poplavama su izgubili sve. Ostali im tek život i zdravlje. A onda su 11. septembra, kada su saznali da je njihova mlađa kćerka oboljela, poljuljane “kule” njihove duše.

“To je tako nebitno, ta poplava, sve to. Sad je samo važna ona. Ispunjavamo joj sve želje, mnoge koje inače ne bi, samo da bi ona bila srećna na bilo koji način”, dodaje majka male Maše.

Ona je vesela i mila djevojčica, kojoj mnogo nedostaju tata i starija sestra, ali i prijateljice sa kojima se rado druži u igraonici. Poželjela je, kaže, i jednog Luku. On je dječak iz vrtića, njena simpatija.

“Ne boli me ni grlo, ni stomak, ja imam leukemiju”, skamenite se kad čujete od petogodišnjeg djeteta, a Maša uz to priznaje da je u bolnici dosadno i da jedva čeka da ide svojoj kući.

Njena majka pojašnjava da je djevojčica u roku tri dana imala dijagnozu. Od tada su na ovom odjeljenju, što je u početku bilo jako stresno za obje.

“Prvo dijete treba da naviknete da mora biti u zatvrenom, da prihvati to vječno “bockanje”, nalaze, pretrage. Onda ide opadanje kose, pogotovo djevojčice to jako teško podnose. Ja sam Maši rekla: ‘Kad nam počne kosa opadati, znači da ozdravljamo’. I onda je ona jedva čekala da joj otpadne kosa, svaku je dlaku skupljala po krevetu, samo da ozdravi”, prisjeća se ona.

Ipak, nakon nekog vremena djeca se priviknu. Koliko stoga što nedovoljno shvataju ozbiljnost situacije, toliko i zbog svog razigranog, nesputanog duha.

“Djeca se zaigraju, oni to nekako lakše proživljavaju od nas roditelja. Ali, znate, kad se desi tragičan slučaj, mi njima treba da objasnimo gdje je sad to dijete, gdje je otišlo, šta mu se desilo. Sve emocije koje nosimo u sebi oni osjete, vide svaku promjenu. Kad donosim nalaze, Maša čeka da vidi kako ja to doživljavam, osjećaju oni sve”, govori Đurićeva.

Djeci, kaže, mnogo pomažu i razgovori sa pedagogom te ističe da bi i roditeljima veća psihološka pomoć bila od neprocjenjive vrijednosti. Ljekari pak, tvrde da je poželjna i pomoć socijalnog radnika, s obzirom da ponekad obole djeca iz porodica koja su u teškom materijalnom položaju. Takođe, djeca ne treba borave u bolnici kada to terapija dozvoljava, s obzirom da im je prijatnije u roditeljskom domu, ali i stoga što su u bolničkom okruženju izloženi bakterijama koje su tamošnji “soj”. To, opet, iziskuje da roditelji koji nisu iz Banjaluke na neko vrijeme moraju preseliti u taj grad.

Sve to ide u prilog što skorijem otvaranju roditeljske kuće u Banjaluci, projekta u kojem su snage udružili vlast, institucije i građani, i za koju je u velikoj akciji sakupljeno 829.481 KM.

“Vjerujemo u taj projekat, jer će svima u ovakvoj situaciji biti od pomoći”, govori Nataša Sekulić iz Stanara, čijem je devetnaestomjesečnom sinu Viktoru sve izvjesnija transplantacija koštane srži.

ODRASLI PREKO NOĆI: Među djecom koja trenutno leže na ovom odjeljenju je i trogodišnja Sanela Marković iz Teslića. I ona se bori protiv akutne limfoblastne leukemije. Njena majka nije zaposlena, sa njom je 24 sata, a otac povremeno dolazi da ih posjeti. Zbog toga je dobio otkaz.

“Pa jeste, ponekad je morao izostati s posla da bi došao ovamo. Ali, opet se nekako snalazimo, pomažu nam rodbina, prijatelji. A troškova je mnogo”, govori Sanelina majka Snježana.

S obzirom da njihova jedinica nekoliko puta sedmično mora dolaziti na Odjeljenje, iznajmili su stan u blizini Kliničkog centra, pa žive na tri adrese. Ipak, Markovićeva kaže da i njihova djevojčica samo mašta da se vrati kući.

I Sanela, kao i ostala djeca djeca ovdje tone u san uz crtane filmove i bajke. Ali, njihova je java mnogo manje bajkovita. Iako se na odjelu druže i s vremena na vrijeme imaju zabave povodom nečijeg rođendana, ili iz proste želje koju im usliše, mnogo više se poznaju po dijagnozi, rezultatima nalaza, djelovanju lijekova. Život među bolničkim zidovima uglavnom im se svodi na laptop i igrice, ali im i to, nakon nekog vremena, dosadi. Željna su “vazduha” i dragih osoba, a nerijetko odrastu preko noći.

“Maša se u ova četiri mjeseca promijenila za 360 stepeni. Totalno, od jednog djeteta koje je tepalo i pilo mlijeko naveče, razmaženog, jer je velika razlika između nje i starije kćerke, ona je sada za neprepoznati. Ponekad imam osjećaj kao da mi je neko uzeo moje dijete i dao drugo”, priča Đurićeva.

I stručno osoblje je saglasno da su ovi mališani, jednostavno, morali ranije zakoračiti u svijet odraslih. Ipak je riječ o najtežim oboljenjima, kakav je i proces izlječenja, pa se trude da njihovo znanje ide ruku pod ruku sa empatijom, što većom količinom ljubavi i razumijevanja.

“Džaba vam sve znanje, ako vi nemate toplinu i osjećaj prema toj djeci. Znači, ako ste vi hladni, onda vas ni djeca ne prihvataju. A, opet, džaba vam i ljubav, ako ne znate da liječite tu djecu. Jedno bez drugog ne ide”, pojašnjava Malčićeva.

ČOVJEK NIJE SLOVO I TRI BROJA: Podrška je nešto bez čega bi svaki naredni dan bio manje podnošljiv. Porodica, prijatelji, kolege. Majke oboljele djece se drže jedne drugih, često i puno razgovaraju, međusobno se tješe i ohrabruju. I kažu da ih to održava, baš kao i kada na odjel dođu roditelji sa izliječenim djetetom, što dodatno uliva nadu i vjeru.

“Mi majke smo stalno u kontaktu, i uvijek je bar jedna raspoložena i onda ona nas ostale vadi”, pojašnjava Đurićeva.

Da razumijevanje i podrška, uz vlastitu volju i želju za ozdravljenjem, imaju placebo efekat, potvrdiće svi koji su “matirali” karcinom.

“Kao neko ko je prošao kroz ovu mučnu borbu i iz nje izašao kao pobjednik, sa pravom mogu da kažem da su volja, upornost i pozitivnost glavni lijek za svaku malignu bolest. Istovremeno ih je najteže i održati. Ali ipak, bolest je samo jedna ćelija koja je zalutala u razvoju, šifra sastavljena od jednog slova i tri broja. Čovjek je ipak puno više od toga”, kaže Dajana Tadić, dvadesetosmogodišnja Banjalučanka, koja je 2012. pobijedila maligni tumor limfnog sistema - Non Hočkin limfom.

Kaže da je za oboljele i njihove najbliže period izlječenja vrijeme stalnog straha i balansiranja između privida normalnog života i stalnih odlazaka na terapije, kontrole, skenere, te ističe da je život poslije bolesti izazov više, iz kojeg se rode divna i izuzetno jaka prijateljstva, i koji se, takođe, pobjeđuje istim oružjem: vjerom, upornošću i podrškom.

Maligna oboljenja su izlječiva, ukoliko su blagovremeno otkrivena, adekvatno tretirana i ako pacijent dobro prihvata terapiju. Ipak, nikad se ne zna koje će dijete, nažalost, biti među onim malobrojnijim od koji je “zla ćud” bila jača.

“Na ovom odjeljenju djeca rijetko umiru. Ali, ako dijete ne odgovara na terapiju, onda ga ne treba mučiti, već mu omogućiti da dostojantsveno proživi te dane koji su mu ostali. Takođe, nastojimo dati psihološku podršku roditeljima, da se lakše pomire sa tim”, kaže doktorica Malčić.

Pregršt problema

Majke oboljele djece kažu da se suočavaju sa brojnim problemima - od onih finansijske prirode, do situacije da godišnje imaju pravo na samo četiri mjeseca bolovanja. Biljana Đurić je u Banjaluci morala da iznajmi stan za sebe i kćerku, a nakon što su s njima došli da žive još jedna majka sa djetetom, stanodavac je kiriju sa 350 povećao na 500 KM. Problem je i kad u kliničkoj bolnici nema nekog lijeka, onda ga nabavljaju kako znaju i umiju, s tim da u tom trenutku novac za njega moraju imati, a Fond zdravstvenog osiguranja RS im naknadno refundira troškove.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije