Bol je uvijek poštar, uvijek nosi vijesti nečega što se dešava u nama, a mi to ignorišemo ili negiramo.
Ovo je bila sinteza mog razgovora sa Federikom. Fede, kako ga zovem, je jedan odličan novinar koji je iz Milana otišao u Kaliforniju i tamo po preporuci jednog doktora počeo da koristi svakodnevno po jednu "prilosec" tabletu. Svaki dan, više od deset godina. Tu se rastegla naša priča, on priča o tome da većina Amerikanaca koristi te narandžaste pilule kao lijek protiv bola u stomaku, hipertenzije, i za bol i vrućinu oko srca. Postao je ovisnik o tom lijeku, pa zato nije morao da razmišlja o svom načinu života. Onda sam ispričala svoje lično iskustvo. Meni nije više pomagala nikakva ni narandžasta, ni crvena, ni zelena tableta, doktorima sam postala kao laboratorijski miš za ispitivanje kojekakvih lijekova. Nije imalo šta da se operiše jer su svi organi bili u normali, ali sam zato nekoliko puta bila u hitnoj radi bijesnih napada urtikarije (svrab), pa sam dobivala konjske količine sredstava za smirenje, spavala poslije toga po 12-16 sati, dizala se kao iz groba i ponovo se bacala na svakodnevni posao. Onda su mi doktori počeli braniti kojekakva jela, od najobičnije paprike do pasulja i bijele riže i na kraju sam za bilo koji zalogaj hrane dodavala i pilule za smirenje. Niko me nije pitao kakav mi je stil života, a meni ni na kraj pameti da počnem nešto da mijenjam. Činilo mi se da mi je život u normali, dvoje zdrave djece u dobroj kući, sa mužem koji dobro zarađuje i svaku nedjelju provodi sa porodicom. Ja ostatak sedmice provodim u domaćinstvu sa svekrvom koja me ne cijeni i podnosi me kao svoje reume. Muž odlazi, dolazi, putuje, jedva me vidi jer smo već u krevetu i djeca i ja kad se on kasno u noći vrati kući. Ali on je bos, njegove su pare koje zaradi, njegova mama raspolaže svojim dijelom, a ja sam kao neko dodatno sredstvo u tom mehanizmu bez koga bi se moglo jednostavno.
Federiko me pita kako sam izašla iz tog živog blata? Pa tako, jednog dana je ušao u moju bolničku sobu primarijus Ezekijele i rekao mi da neće više da me vidi ni u bolnici, ni u hitnoj službi, kaže, zabraniću ljekarima da te prime jer za tebe ovdje nema lijeka. Kako nema, pitam ga? Nema, kaže on, jer taj teret koji nosiš na ramenima i koji ti koči vrat i želudac i dovodi tvoje češanje po koži do krvi, taj teret moraš ti sama da skineš, to je tvoj krst, niko drugi ne može za tebe to da uradi! Sad znam da se on sažalio i priznao da je medicina nemoćna ako čovjek nema volje da ozdravi. A ja sam ranije mislila da sve ono što jednoj normalnoj ženi treba, da sam to imala. Tek poslije kad sam izašla iz tunela, kad sam promijenila način razmišljanja i stil života, kad sam se vratila svojim studijama i svojim paprikama i pasulju, kad više nisam zatrebala nikakvu ružičastu tabletu, onda sam počela da shvatam koliko sam bila sama i bijedna u jednoj bogatoj kući, pored bogatog muža i drske svekrve koja je dirigovala sinovim i mojim životom.
Kad sam se brecnula i suprotstavila mužu, navodeći svoje razloge za promjenu, on je nastojao ponovo da me uplaši pitanjima: "Gdje ćeš, šta ćeš bez mene" i slične i brutalnije razloge. Ali ja sam rekla sama sebi, ili ću biti u stanju da se oslobodim zavisnosti od njega, od bilo koga i čega, ili će mi doći kraj prije vremena.
Rekla sam Federiku da se umrijeti mora, ali zašto da umrem gluha na sve te vijesti koje mi tijelo donosi i sa kojim se svađam skoro 20 godina. Počeću da slušam i da razmišljam o tome šta treba, a ono što je u mojoj moći probaću da mu dodijelim. Tako je počeo moj preporod. Preselila sam se u ovu manju kuću, koju vidiš, odijelila se od svekrve, vratila se studiju i radu, ne onome što je mužu donosilo zaradu, već mome, onom kojeg sam izabrala prije njega i koji mi donosi zadovoljstvo. Vratila sam se druženju sa ono nekoliko prijatelja sa kojima sam uspijevala da se izjasnim i kad sam ćutila, vratila se sportu i vodila djecu da plivamo i da se igramo. Skoro istovremeno kad više nisam čekala njegov povratak kući, kad mi više nije bilo stalo da saznam s kojom je sekretaricom ili stažistom na kojekakvom sajmu, moj je imuni sistem krenuo da zacjeljuje unutrašnje rane, dok je koža počela da se svijetli i da mijenja boju, od sivozelene do roze.
Sigurna sam da će Federiko prestati sa svojim ružičastim otrovom i da će shvatiti neke osnovne stari za koje mi je trebalo puno vremena da sama shvatim. Svima nam je potrebno da radimo nešto što za nas ima smisla ili što nam drugi pohvale, pa makar to nije naš prvi izbor. Svi želimo nekog ko će nas cijeniti, ili nas voljeti, ali do onog momenta dok nam sa Olimpa ne pošalju tako nekog, to moramo da zamijenimo mi lično. A to možemo i to moramo. Zadatak nam je da dok smo ovdje, da uradimo sve što je u našoj moći da bi bili zadovoljni, a ponekad i sretni, jer samo tako možemo pridonijeti sreći naših bližnjih. Naša je sreća melem svima koji nas vole.
Postavite pitanje
Poštovani čitaoci, vaša pitanja za dr Nadu Starčević-Sabbadini možete slati na mail deskŽnezavisne.com. Dr Starčević-Sabbadini je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Milanu, smjer za psihologiju, i autorka je metoda rada Makos21, efikasnog instrumenta u pronalaženju i ponovnom uspostavljanju ravnoteže zdravlja u sferi emocija. Autorka je više knjiga.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
