Jovan Vuklišević (79), penzioner iz zaseoka Vukliševići, nedaleko od Banjaluke, od drveta već decenijama pravi veliku burad, ali i ukrasna burencad za rakiju, a izrađuje i gusle.
Ovaj sedamdesetdevetogodišnjak ni ne pomišlja da prestane da se bavi tim poslom, sve dok ga, kako kaže, noge i snaga drže. Godine 1975. zbog loše finansijske situacije počeo je da se bavi ovim nimalo lakim poslom.
"Kace se prave od hrastovog drveta, dok se ukrasna burencad izrađuju kombinacijom hrastovog i šljivinog drveta, to drvo od šljive daje rakiji žutu boju i pravi okus šljivovice", objašnjava nam Vuklišević.
Dodaje da treba znati kada se drvo treba posjeći u ove svrhe, upravo zbog tog soka koji pušta, zbog kojeg rakija dobija boju i okus.
"Drvo je najbolje posjeći u decembru i januaru, jer već kasnije počinje puštati boje koje nisu pogodne za rakiju, hrast npr. ukoliko se posiječe u trećem, četvrtom i petom mjesecu on pušta crnu boju, koja je štetna za rakiju, jer zbog toga dobija crnu boju", objašnjava Vuklišević.
Ali ukoliko se desi da se drvo usiječe u tom nepovoljnom periodu, postoji rješenje, a to je da se u bure sipaju soda bikarbona i voda i ostavi se da stoji nekoliko dana, taj postupak se ponovi dva do tri puta i trebalo bi da izvuče svu tamnu boju iz bureta. To koliko buradi napravi godišnje, zavisi, kako kaže, od potrebe, jer ne vrijedi praviti unaprijed ako nema sigurnog kupca, ali u prosjeku šest do sedam buradi godišnje proda.
Prije je ta brojka bila mnogo veća jer nije bilo mnogo majstora koji su se bavili ovim poslom, a tada je to bio unosan posao.
Najviše posla ima oko pripreme drveta za izradu, jer se sve od početka pa do kraja procesa izrade radi ručno.
"Najviše se namučim oko ukrasnog burenceta zbog tih malih detalja na koje se mora paziti, jer ljudi nekad traže neke posvete i inicijale na njima", govori Vuklišević.
Jedno bure od 150 litara košta oko 250 KM, a malo ukrasno 70 i 80 KM u zavisnosti od veličine.
Kada smo ga pitali za razliku između drvene i obične plastične kace rekao nam je da je razlika ogromna.
"Ta plastika, kao prvo, nije zdrava, posebno u kombinaciji s rakijom, a da ne pričam o kvalitetu, jer je drvena kaca napravljena od prirodnog materijala, a plastična ne", istakao je on.
On još ističe da sve ove godine ne bi uspio toliko buradi napraviti da mu u tome nije pomagala supruga Radojka.
"U svakom trenutku je bila uz mene i nikada mi nije dala da sam nešto drugo radim", dodao je on.
Radojka govori da je bila uz njega u svakom trenutku u ove protekle 54 godine, koliko su u braku.
Pitali smo ga i da li je neko od mlađih članova porodice izrazio interesovanje da se bavi ovim poslom, na šta nam je rekao da se ne brine da će se tradicija nastaviti.
"Sinovi znaju već prilično dobro da prave burad, ali zbog svakodnevnih obaveza na poslu nisu u mogućnosti da se u potpunosti posvete ovom zanatu, ali i najmlađi unuk stalno izražava želju da nauči, što me veoma raduje", kazao je Jovan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.