Maketarstvo, neobičan hobi koji neupućene najčešće asocira na izradu igračaka za djecu, veoma je kompleksan posao, kojeg se late samo istinski zaljubljenici u izradu minijaturnog "vojnog naoružanja".
Jedan od najzaslužnijih ljudi za promovisanje maketarstva na našim prostorima je Banjalučanin Nenad Momić, koji je njime opčinjen još od djetinjstva.
"Počeo sam još kao klinac, doduše, neozbiljno. Više sam uništavao makete nego što sam ih pravio. Nisam ništa znao, jer nije bilo nikoga da mi pokaže, a tada nije bilo ni interneta", priča Momić, čiji je brat išao u vojnu akademiju odakle potiče ljubav prema avionima i uopše vojnoj tematici.
Aktivnije i ozbiljnije se maketarstvom počeo baviti poslije šeste godine života.
"Svakom maketom postajete sve bolji, više se 'navlačite' i vidite da možete još mnogo da napredujete. Što pozitivnije komentare dobijate od kolega to vas više vuče da napravite novu i bolju maketu i to polako postaje vaš heroin", objašnjava on.
Naglašava da mora, prije svega, postojati velika ljubav prema maketarstvu da bi se neko uopšte bavio time.
"Pored toga, to iziskuje jedan vid edukacije, jer je šteta uništiti makete. Uostalom, one prve svakako ne mogu biti najbolje. Zato se za početak uzimaju jednostavnije i manje makete pa se onda lagano napreduje", otkriva Momić tajne svog "zanata".
Na taj način, govori, zainteresovani uče sklapanje, šmirglanje, gitovanje, a tu su još i farbanje, dotjerivanje, "detaljisanje", sve dok se ne dođe na nivo diorama.
"To je, zapravo, jedan kompletan događaj, gdje imate, recimo, tenk ili avion pa pored toga još i osoblje, mehaničare i okruženje. Jednostavno, ide se dalje van granica jedne makete i to su već neki visoki dometi", naglašava on.
Kada je materijal potreban za izradu maketa u pitanju, objašnjava da je kod nas veoma teško nabaviti ga.
"Ne postoji nijedna prodavnica u BiH, bar koliko sam ja upućen. Posljednja je bila u jednom supermarketu u Banjaluci, tamo su bile neke male zalihe, ali je i to nestalo prije nekoliko godina. Snalazimo se nekako. Ima nešto prodavnica u Beogradu i Zagrebu, ali uglavnom nabavljamo makete preko onlajn šopova na internetu. Jako je nezahvalno, ali uvijek 'iskopamo' neki put", priznaje on.
Dodaje da su materijali za makete uglavnom od plastike, ali da takođe postoje neki dodaci i detalji koji su od aluminijuma.
"Za povezivanje dijelova koristi se posebna vrsta ljepila, koje je u tečnom stanju. Dakle, malo je rjeđe nego obično ljepilo. Kada se nanese, ono blago istopi plastiku na tom mjestu, kako bi se dijelovi mogli zalijepiti. Nakon toga slijedi gitovanje, popunjavanje malih neravnina i šupljina koje ne treba tu da budu i šmirglanje", navodi on.
Ipak, ni tu nije kraj. Slijedi farbanje, gdje se najčešće koristi air brush tehnika, a ima ljudi koji rade "četkarenje".
"Na kraju dolaze dekali, naljepnice koje se nanose pomoću posebne tečnosti koja ih rastvori i zalijepi za maketu, tako da se doslovno sjedine s plastikom. Znači, govorimo o procesu koji je komplikovan i iziskuje znanje, iskustvo i sposobnost, a koji traje po nekoliko mjeseci", zaključuje Nenad.
Onima koji makete posmatraju kao igračke poručuje da jako griješe.
"Činjenica je da je, zapravo, suprotno. Klincima do nekih 10 ili 12 godina u maketarstvu nema mjesta. Do tih godina mogu samo da ih zanimaju makete, da gledaju i uče, a svi ozbiljniji radovi su tek od 16 godina pa nadalje. Imate ljude koji su u tom hobiju 50-60 godina i njihovi radovi su umjetnička djela. To su radovi od kojih vam zastaje dah. Budu napravljeni i ostavljeni na policama. Sakupljaju prašinu, ali tu su. Ja volim da kažem da i na 'Mona Lizu' ne smije pasti ništa osim prašine", govori on.
Pojašnjava da se kompleksnost rada gleda prema veličini makete i broju njenih dijelova.
"Postoje razni proizvođači i razne razmjere. Što je veća razmjera, detaljnija je i ima više dijelova. Neki proizvođači su posvećeni boljim detaljima, tako da imate drugačije makete za različite nivoe kompleksnosti. Šteta je uzeti vrhunsku maketu, ako ste na nivou početnika, jer je sigurno nećete uraditi onoliko dobro koliko ona može biti urađena", poručuje Momić i dodaje da je maketarstvo komplikovano onoliko koliko je neko sposoban.
Alati, tačnije pomagala koja koristi su pinceta, makaze, noktarice, te skalpeli i air brush.
"Tu spadaju i razni plastelini za maskiranje, raznorazne trakice, tako da sve više liči na jednu kozmetičku radnju, nego na maketarstvo", priznaje kroz smijeh.
Zainteresovane poziva da na Facebook stranici "Maketarska ekipa Banjaluke" potraže korisne informacije o ovom hobiju.
Uskoro i zvanični klub
Momić otkriva da je u planu da bude oformljen zvanični klub maketara, koji bi kroz godinu ili dvije mogao organizovati takmičenja i veće izložbe sa gostima iz regiona.
"Cilj je da pokažemo jakim scenama da i u Banjaluci ima ljudi koji rade makete, koji su zainteresovani i da vrijedi organizovati tako nešto i kod nas", poručuje on.
