Ljudska želja za opstankom nevjerovatno je snažna, u što su se uvjerili mnogi koji su se našli u pogibeljnim situacijama.
Oni koji su iz njih izašli kao pobjednici katkad su to dugovali svojoj hrabrosti i snalažljivosti, a katkad pukoj sreći. Donosimo tri nevjerovatne priče o preživljavanju.
Pad s visine od 10.000 metara
Dana 26. januara 1971. godine, u 16 časova po lokalnom vremenu, putnici na aerodromu u Kopenhagenu počeli su se ukrcavati u avion, na let za Beograd. Među članovima osoblja JAT-ova aviona nalazila se 22-godišnja stjuardesa Vesna Vulović. Djevojka nije mogla ni sanjati da će, od svih ljudi koji su je okruživali, jedino ona preživjeti taj dan.
Do tragedije je došlo u 17.05, nedugo po ulasku aviona u čehoslovački vazdušni prostor. Odjeknula je snažna eksplozija, a moćni dvomotorac McDonnell Douglas DC-9 u sekundi se pretvorio u hrpu lima. Toga ledena zimskog poslijepodneva, na Srbská Kamenice, selo na krajnjem sjeveru današnje Češke, padali su ostaci aviona, kao i mrtva, pougljenjena tijela. Na osamljenoj, snijegom prekrivenoj padini ponad seoskog potoka, ležalo je tijelo plavokose djevojke, prignječeno avionskim frižiderom. Djevojka, Vesna Vulović, bila je onesviještena i teško povrijeđena ali živa. Nevjerovatnim spletom okolnosti, izbjegla je sudbinu svih ostalih ljudi u avionu – 22 putnika i petoro članova posade. Ono o čemu će svi svjetski mediji izvještavati o čudu zapravo je imalo logično objašnjenje. U trenutku detonacije, ova mlada i fizički snažna žena nalazila se u stražnjem aviona, pojasom vezana za sjedište. Rep se otrgnuo te, spiralnom putanjom, pao na tlo, da bi se potom neko vrijeme klizao po debelom nanosu snijega, što je usporilo udar.
Stjuardesa ne samo da je preživjela već je i, čim je došla k svijesti, pronašla dovoljno snage da zove upomoć. Pronašao ju je lokalni šumar Bruno Henke – previo joj je rane a potom pozvao hitnu pomoć. Po dolasku u bolnicu, pacijentkinja je bila u jako lošem stanju. Puna četiri sata bila je klinički mrtva da bi, nedugo nakon ponoći, počela pokazivati znakove života. Naredna tri dana bila je u komi, a iz nje se probudila bez sjećanja na ono što se dogodilo. Imala je frakturu lobanje, nagnječenje mozga i težak prelom kičme, a ljekari su zbog potonjeg sumnjali da će ikad više stati na noge. Uz to je imala otvoreni prelom ruku, nogu, prstiju, rebara i zdjelice, krvarenje iz bubrega, rasječenu arkadu i teško povrijeđene uši.
Čim se malo oporavila, prebačena je u vojnu bolnicu u Pragu, gdje joj je operisana kičma. Ondje je provela mjesec dana, a nakon još deset mjeseci rehabilitacije u Beogradu, gotovo u potpunosti se oporavila. Ljekari su o njoj pričali kao o medicinskom fenomenu, a činjenica da je preživjela pad s visine od deset hiljada metara osigurala joj je mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda.
Agonija u pustinji
Saharu, najveću pustinju na svijetu, 1994. godine pokušala je “pokoriti” grupa hrabrih entuzijasta. Riječ je o učesnicima “Maratona pijeska”, jednog od najtežih i najopasnijih sportskih takmičenja na našoj planeti. Među učesnicima sedmodnevne utrke po dionici dugačkoj 250 kilometara našao se i 39-godišnji italijanski policajac Mauro Prosperi, nekadašnji trofejni pentatlonac.
Četvrtog dana utrke, snažna pješčana oluja pogodila je područje. Pravila takmičenja za takav su slučaj bila jasna: valja se zaustaviti i pričekati da prirodna nepogoda prođe. Prosperi je, međutim, odlučio prekršiti pravila. Bio je, naime, uvjeren da se može osloniti na svoj sjajan osjećaj za orijentaciju te solidne zalihe hrane i vode koje je nosio kroz pustinju. Osim namirnica, u ruksaku je imao rezervnu odjeću, vreću za spavanje, kompas, signalnu baklju i pribor za prvu pomoć… Šta bi moglo poći po zlu, pitao se. Pa, gotovo sve.
Šiban snažnim vjetrom, zaslijepljen pijeskom, nesretni čovjek vrludao je u svim pravcima. Dogodilo se neizbježno: kad je oluja nakon otprilike osam sati protutnjala dalje, policajac je shvatio da se izgubio u pustinji. Nije počeo paničariti, ne još. Prvu naznaku nemira osjetio je kad je, zavirivši u ruksak, shvatio da je izgubio kompas. Strah mu se uvukao u kosti kad je pojeo zadnju mrvicu hrane, a panika se razmahala tek kad je zadnja boca s vodom bila ispražnjena. Pored najdirektnije ugroženosti, žeđi, valjalo se suočiti i s niskim temperaturama u noćnim satima, uobičajenom pustinjskom pojavom. Potonji problem riješio je na lukav način: vreću za spavanje ukopao je duboko ispod pijeska.
Probijajući se kroz negostoljubivu okolinu, usana toliko suvih da su se pretvorile u žive rane, jednog jutra uspio se probiti do ruševina starog hrama. Mjesto je bilo napušteno, ako ne računamo šišmiše koji su u njegovuoj sjenovitoj okolini stvorili svoje carstvo. Nemajući druge, Prosperi je uspio uhvatiti nekoliko letećih sisavaca, a preživio je pijući njihovu krv. Premda su mu rezerve nade bile potrošene, nastavio je dalje, puzeći po pijesku i ispijajući vlastiti urin. A onda, nakon devetog dana kalvarije, začuo je topot kopita.
Ugledavši grupu konjanika s neobičnim plavim turbanima na glavama, bio je uvjeren da halucinira. Nije se, međutim, radilo o fatamorgani, već o Tuarezima, nomadima koji su prolazili okolicnom na putu prema oazi. Poluživog čovjeka, koji više nije mogao ni govoriti, podigli su u sedlo i odjahali s njim. Dok je bio na konju jednog od svojih spasilaca, iscrpljeni Prospero izgubio je svijest. Oči je otvorio tek u bolnici u Marakešu. Bio je dehidriran i pun rana ali živ. Uspio se u potpunosti oporaviti.
Bijela smrt
Otkad je znala za sebe, Elyse Saugstad živjela je za izazove. Kao tinejdžerka, sa zapaženim se uspjehom počela baviti skijanjem i snowboardingom, a njena takmičarska priroda vodila ju je na najstrmije padine. Kao odrasla žena, na najgori mogući način je naučila da je neustrašivost ponekad drugo ime za glupost. Dana 19. februara 2012. godine, Elyse se sa grupom od osmoro istomišljenika zaputila u skijalište Stevens Pass u Washingtonu. Uprkos lošoj prognozi i upozorenjima na moguće snježne lavine, društvo sastavljeno mahom od skijaških profesionalaca odlučilo se okušati na divljim i pogibeljnim stazama izvan skijaškog kompleksa.
U trenutku kad se Elyse htjela spustiti niz padinu, njen prijatelj počeo je vrištati: “Elyse, lavina!” Žena nije stigla ni trepnuti: dok joj je jeziva rečenica doprla do mozga, već je bila zarobljena u podivljalu snježnom kovitlacu. U trenutku, lavina ju je odnijela na udaljenost od petstotinak metara, a osjećaj gušenja morao je biti stravičan.
Preživjela je zahvaljujući specijalnom ruksaku opremljenom jastukom. Instinktivno, povukla je ručicu mehanizma, koji je omogućio da joj lice ostane uzdignuto iznad snježnog nanosa. Kasnije, u bolnici, doznala je da su trojica njenih prijatelja poginula u lavini, piše Lucija Kapural za portal Povijest.hr.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.