Pisanje i čitanje je bilo zabranjeno, sjeća se Kvintim Pulma (83), penzionisani policajac.
"Živio sam na farmi gdje su radili moji roditelji i upravnik mi je rekao da će mi ako odem u školu izvaditi jezik. Danas se vraćam u školu da svima dokažem da mogu učiti", dodaje Pulma, obučen u iznošeni kaput i crni šešir. On je jedan od 38 starijih učenika koji danas idu na nastavu u bolivijskom gradu El Alto. Zahvaljujući ovakvim časovima, koji su dio nacionalnog programa "Da, ja to mogu", broj nepismenih je opao sa 13 odsto iz 2001. godine na tri odsto u 2015.
Program opismenjavanja je započeo Evo Morales 2006. godine s Fidelom Kastrom i nekadašnjim predsjednikom Venecuele Hugom Čavezom, koji su ponudili Boliviji finansijsku podršku, ljude i potrebna sredstva. Od 2006. do 2008. godine kubansko-venecuelanska brigada je stigla s televizorima, video-rekorderima, knjigama i učiteljima da obuče ruralne Bolivijce.
Oni su preveli tekstove na pet domorodačkih jezika, uključujući i jezik Kečua i Ajmara. Na časovima se radilo obavezno čitanje, vježbanje osnovne aritmetike i kaligrafije. Šest mjeseci nakon što je počela nastava učenici su počeli tumačiti veće tekstove, pisati kompleksne rečenice i vježbati dijeljenje i množenje. Takođe su nešto kasnije učili biologiju, istoriju i geografiju.
Ali promjene se nisu mogle održati; 2012 godine, četri godine nakon što je Bolivija proglasila da nema nepismenih u zemlji, broj nepismenih se popeo na više od pet odsto.
"Ovo istraživanje je pokazalo da nikada ne možemo zapostaviti obrazovanje i opismenjavanje", rekao je ministar obrazovanja Roberto Gomez. Stoga su odlučili da povećaju broj učitelja. Oko 18.000 učitelja ne dobija ni cent za svoj rad. Umjesto toga im se nudi dobro strukturisan plan karijere, koji nudi početnu platu od 300 dolara. Takođe mogu se lakše penjati na karijernoj listi i tako povećavati svoju platu, kao i dobijati druge beneficije. Neki su takođe počeli držati časove na manje formalan način, kao što je Kejla Velez. Ona živi sa sinom i mužem u blizini tržnice Rodrigez, u većem gradu La Pazu. Prije četiri godine primijetila je da starije žene koje prodaju povrće ne znaju čitati i pisati, kao ni osnovna matematička računanja. Zato je odlučila formirati nastavu u svojoj kući. U početku prodavačice nisu bile oduševljene njenom idejom. Nisu željele da troše dragocjeno slobodno vrijeme na učenje i sigurno nisu htjele da utroše vrijeme tokom kojeg prodaju svoje proizvode. "Morate razumjeti rutinu, realnost života ovih žena", kaže Kejla.
"One se bude rano ujutro, ostavljaju djecu samu kod kuće, rade po čitav dan i opet se vraćaju kući, gdje obavljaju kućanske poslove", dodaje ona. Na kraju su 25 žena i jedan muškarac pristali da pohađaju nastavu u njenoj kući.
"Roditelji su mi umrli kada sam bila dijete i morala sam naporno raditi odmalena", kaže 49 godina stara Paulina Flores, jedna od Kejlinih učenica, i dodaje da sada može učiti jer učiteljica dolazi njima.
Sada sanja da postane fizioterapeut. Sljedeći korak je da ovi stariji učenici nastave učiti nakon što se program završi. Ipak, nastava je imala očit uticaj na njene učenike. "Sada imam nadu, razmišljam o dobrim stvarima", kaže Maruha Kordero i dodaje: "Osjećam da mi dolaze svjetliji dani."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.