Za razliku od zapadnih zemalja gdje se djeca osamostaljuju već sa 18 godina, u BiH je česta pojava da djeca kod roditelja ostanu i kad imaju tri decenije života, ili dvije porodice žive u istom domaćinstvu.
Loša ekonomska situacija uslovila je da mnoge porodice i dalje dijele isti životni prostor nakon što im djeca pređu 30 godina.
Iako ih dijele generacijske razlike, različiti interesi i stavovi prema mnogim stvarima, ipak sve je više mladih koji borave u roditeljskom domu, u njemu osnivaju porodice, a neki koji su otišli ponovo se vraćaju usljed gubitka posla ili razvoda. Ima i onih koji se ne osamostaljuju jer kažu da takav komfor i brigu neće naći nigdje bolje od onih u roditeljskoj kući.
MALA PLATA: "Razmišljam o osamostaljenju, ali još se nisam potpuno odlučila na to. Plata mi je mala, tako da nema šanse da iznajmim ni garsonjeru, jedino ako nađem dodatni posao", kaže Danijela K. (33), koja je zaposlena kao dispečerka.
Njen prijatelj Mario B. (35) kaže da još ne planira da se ženi, pa i dalje živi u kući sa roditeljima.
"Što da plaćam stan, a i pravo da vam kažem, kad dođem mami na gotov ručak i vidim sređenu sobu i ispeglan veš, pomislim da mi je bolje nego u hotelu sa pet zvjezdica", kaže kroz osmijeh Mario.
Miloš Blagojević, predsjednik Omladinskog savjeta RS, ističe da mladi uglavnom imaju veliku želju za osamostaljivanjem, ali je problem isključivo ekonomska situacija.
"Prirodno je da se mladi nakon školovanja osamostale, ali kod nas je stanje takvo da je to ekonomski nemoguće. Zbog toga su rijetki oni koji se odlučuju na brak ili kupovinu stana. Ima i onih koji život sa roditeljima vide kao neku vrstu stila života koji se razlikuje od onog na Zapadu i zbog toga su još pod roditeljskim krovom, ali mnogo je više onih koji imaju veliku želju da se odvoje, a nemaju mogućnost", kaže Blagojević.
POSESIVNA LJUBAV: Po broju mladih koji žive sa roditeljima među prvima smo u Evropi.
Ovakvi rezultati ne iznenađuju ako se na papir stave troškovi osamostaljivanja. "Vječita djeca" često ostaju "vječiti podstanari" kod mame i tate.
Ivan Šijaković, sociolog, takođe tvrdi da je ekonomska situacija jedan od glavnih uzroka "produženog djetinjstva", međutim smatra da pored toga ovakav način života može da se posmatra sa psihološkog aspekta.
"Kod nas je takvo stanje da roditelji tradicionalno vode brigu o djeci, ali razlika je ako je to život u kući u kojoj ima dovoljno prostora ili ako je to u malom stanu u kojem su svi primorani da borave. Takođe, imamo i taj psihološki razlog kod djevojaka jer se one osjećaju zaštićeno u roditeljskom domu, dok kod roditelja imamo slučaj da im je lakše boraviti sa svojim djetetom, nego sa zetom ili snahom", ističe Šijaković.
Prema njegovim riječima, za ovakav način života krivci su i roditelji jer su posesivno vezani za djecu, a to može dovesti do većih problema.
"Roditelji, najčešće majke, odlazak djece iz kuće doživljavaju kao bjekstvo iz porodice jer su posesivno vezani za njih. Takva posesivna ljubav, koliko god može biti dobra i bezazlena, ipak može da bude i neproduktivna, pogotovo kad roditelji previše 'guše' djecu", kazao je Šijaković.
"Produženo djetinjstvo" često je i u zemljama južne Evrope, naročito u Italiji, gdje su taj problem čak pokušali da riješe donošenjem zakona o zabrani života punoljetnih osoba s roditeljima.
Prema istraživanju EUROSTAT-a od prije dvije godine, najsamostalniji mladi su u Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Švedskoj, Islandu, Velikoj Britaniji i Holandiji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.