Oduvijek živim ovdje, na Balkanu, ali i dalje nikako ne mogu da se naviknem na poimanje stvarnosti koje dominira ovim našim prostorima, praktično od Vardara do Triglava, pa i šire.
Pri tome ne mislim na turbo-folk-šaban-kvazi-mačo kulturu i kod nas zatrovanu političku scenu sa degutantno orijentisanim medijima (čast izuzecima), koji su davno ugušili posljednje ostatke nezavisnog, a to znači i profesionalnog novinarstva.
Sve bih to ja nekako još i svario, ali ne mogu da svarim nedostatak samopoštovanja naših građana koji se svojih prava unaprijed odriču, dok državi pridaju neke nadnaravne moći i prava koje ona zapravo nema, niti ih može imati.
Konkretno, na pisanje ovog teksta su me nagnali mediji u Srbiji koji ovih dana lementiraju nad, kobajagi, teškim uslovima koje je pred tamošnju vladu postavila neka američka kompanija, koja, opet kobajagi, hoće da kupi željezaru u Smederevu.
Od tih uslova najteže im pada što će ti Amerikanci, kobajagi, ostaviti bez posla 3.500 radnika željezare, koji opet, kobajagi, sada nešto rade. Tako se pominje neki socijalni program koji bi trebalo da zbrine te hiljade radnika na teret države, te državne garancije privatnoj američkoj firmi u iznosu od nekoliko stotina miliona dolara.
Ono što meni ide na živce nije što je tu sve kobajagi i što tu od normalne tržišne privrede nema ni traga ni glasa. Ono što meni ide na živce su stotine hiljada radnika koji su isto tako ostali bez posla, u državnom i privatnom sektoru, a za koje državu nije bilo briga i koji se nikad ne zapitaju jesu li oni građani drugoga reda, ako država sada pomogne ovim radnicima, a njima nije. Odnosno, da preformulišem pitanje: čije su (državne) pare i ko ima pravo da ih troši?
Jesu li to pare svih građana neke države na koje svi polažu jednako pravo, po nekim unaprijed poznatim i jasnim kriterijumima, ili su to, pak, pare na koje pravo polaže samo jedna društvena klasa, da ne kažem klapa, koja se uspjela ugurati u državna preduzeća i administraciju. Pa se za njih plaća da ne ostanu bez posla (države garancije privatnoj firmi) ili ako ostanu bez posla (otpremnine iz budžeta).
Ko puni državni budžet, a ko prazni? To su pitanja koja se kod nas ne postavljaju. A trebalo bi.
Iako sličnih primjera iskrivljenih društvenih odnosa sigurno ima svuda oko nas, mene je čitava ta rasprava podsjetila na jednu raspravu od prije tri-četiri godine o tome čije su devizne rezerve zemlje. Posebno kad nemate u pravom smislu centralnu banku, kao što je mi nemamo, već imate monetarne vlasti oslobođene ili uskraćene većine odgovornosti koje klasična centralna banka ima.
Tada sam zastupao tezu kako su devizne rezerve u sistemu valutnog odbora zapravo neposredno vlasništvo građana ove zemlje, što im daje i pravo da koriste benefite od istih. Moje kolege koje su radile u centralnoj banci su takvu ideju apriori odbacivale i tvrdile kako su devizne rezerve vlasništvo isključivo centralne banke. Čak su mi nudili i neku knjigu kao dokaz svoje tvrdnje.
Ne želeći da se vraćam na istoriju centralnog bankarstva od kada su centralne banke bile privatne depozitno-kreditne institucije, ostao sam pri tvrdnji da su u sistemu valutnog odbora devizne rezerve zapravo vlasništvo građana. Na kraju, razmislite šta predstavlja novčanica od npr. 20 KM koju imate u novčaniku (naravno ako imate sreću da je imate u novčaniku). Da puno ne razmišljate, u BiH, ta novčanica predstavlja potvrdu da ste centralnoj banci ustupili 10 i nešto malo više evra. Isto tako kako ste joj evre ustupili, vi možete i da ih povučete. Zapravo, kada bi svi građani ove zemlje otišli u banke i razmijenili samo svoje papirne i kovane KM-ove za evre, deviznih rezervi više ne bi ni bilo, ili bi ostalo nešto malo što je centralna banka uspjela da zaradi dajući pod kamatu devizne rezerve trećim licima. Doduše, monetarni suverenitet CBBH se zasniva na činjenici kako KM-ove možete slobodno pretvoriti u strani novac, ali taj strani novac ne možete upotrijebiti za obavljanje plaćanja u BiH (jedino zakonsko sredstvo plaćanja u BiH su KM-ovi). Međutim, kako polovina mladog stanovništva ove zemlje želi što prije da ode odavde, ni to nije neki pretjeran izvor moći naše centralne banke.
Ukratko, mogu država i državni službenici da grade o sebi mit kako su posebni i sami sebi korijen, te kako mogu državnim novcem da raspolažu sa diskrecionim pravom, ali sve su to besmislice. Iako znam i za druge teorije, po mom mišljenju država je ugovorna tvorevina građana koji joj prenose neka svoja prava jer očekuju da će im ona zauzvrat pružiti konkretne protivusluge. Ako konkretne protivusluge nema ili se ona pruža selektivno postavlja se pitanje postojanja takve države. Jednakost pred državom nije samo pravna kategorija u smislu jednakosti pred zakonom. To je, takođe, ako ne i više, ekonomska kategorija.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.