Uskoro će se navršiti 12 godina kako nema Srba na čelu najviših pravosudnih institucija u Republici Srpskoj. Prvi čovjek Vrhovnog suda RS je u dva mandata Hrvat (Želimir Barić). Na čelu Republičkog tužilaštva je Bošnjak (Mahmut Švraka). Prije njega tužilačku organizaciju je vodio tužilac iz reda ostalih (Amor Bukić). Predsjednik Ustavnog suda RS je u dva uzastopna mandata bio Hrvat (Mirko Zovko). Prije godinu dana zamijenio ga je Džerard Selman (iz reda Bošnjaka).
U junu ove godine ističe drugi mandat predsjedniku Vrhovnog suda RS. Prema slovu Ustava RS, ponovo mjesto predsjednika Vrhovnog suda ne bi moglo pripasti sudiji srpske nacionalnosti jer su izborni pobjednici već izabrali dvije ključne funkcije koje mogu pripasti Srbima (predsjednika Vlade i predsjednika parlamenta). Naime, u odjeljku Ustava RS, koji reguliše organizaciju Republike Srpske (član 69), izričito se propisuje da se od šest ključnih funkcija u RS samo dvije mogu popuniti iz reda jednog naroda i reda ostalih. Tih šest funkcija su: predsjednik Vlade RS, predsjednik Narodne skupštine, predsjedavajući Vijeća naroda, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Ustavnog suda i republički tužilac.
I do sada su u političkoj raspodjeli vladajuće koalicije srpskih političkih stranaka redovno uzimale dvije političke funkcije. Tri pravosudne funkcije nisu za srpske političke elite bile interesantne. Svejedno im je bilo ko će biti na čelu Vrhovnog suda, Republičkog tužilaštva i Ustavnog suda. Ne postoji ni promil vjerovatnoće da će se situacija promijeniti. Prema postojećoj ustavnoj odredbi, Srbi u pravosuđu će dijeliti sudbinu Sejdića i Fincija: nikada neće moći biti birani na najviše pozicije u pravosuđu!
Iako je etnički balans osnovni princip na kome je konstituisan pravosudni sistem, nespretna odredba Ustava RS je proizvela upravo ono što je trebalo da spriječi.
Kako riješiti problem i zaustaviti svojevrsnu diskriminaciju sudija i tužilaca srpske nacionalnosti? Postoje dva moguća rješenja. Prvo, moguće je uspostaviti sistem etničke rotacije šest ključnih funkcija po izbornim ciklusima. U normalnim uslovima to bi osiguralo suštinu i ciljeve ustavnog načela. Međutim, takvo rješenje političari očigledno ne žele jer ih interesuju prvenstveno političke funkcije. Da budem iskren, ima u tome političke logike. Ali, onda treba biti pošten i reći da postojeće ustavno rješenje nije pravično jer uvodi diskriminaciju prema sudijama i tužiocima srpske nacionalnosti, zbog čega ga treba mijenjati! Drugo rješenje bi bilo da pravosudne institucije ne budu na listi ključnih funkcija jer je pravosuđe nezavistan i autonoman sistem koji treba da ima izgrađen vlastiti sistem etničke ravnopravnosti. To podrazumijeva izmjenu Ustava, a to za političku sferu predstavlja otvaranje Pandorine kutije.
Nije sasvim jasno zašto su najviše pravosudne funkcije izjednačene sa ključnim političkim funkcijama ako se željelo uspostavljanje nezavisnog pravosuđa. Onaj ko je nametao ustavnu odredbu morao je unaprijed znati da to potkopava temelje na kojima treba da počiva pravosudna nezavisnost.
Pošto od političara ne treba očekivati da se bave ovim političko-pravnim nonsensom, problem treba da riješi Visoki sudski i tužilački savjet na način da se na nivou pravosuđa u RS prvom prilikom osigura etnička ravnopravnost bez obzira na trenutnu raspodjelu političkih pozicija. (Treba imati u vidu da je u Federaciji BiH etnički balans na nivou pravosudnih institucija uspostavljen!). Takvo rješenje bi primoralo predstavnike političke vlasti da u sljedećem krugu uzmu u obzir etničku podjelu ključnih funkcija u najvišim institucijama redovnog pravosuđa, ili da idu u proceduru izmjene Ustava i pronađu rješenje koje će onemogućiti diskriminaciju, a zadovoljiti političke apetite. Jednostavno, pravosuđe ne smije biti moneta za političko potkusurivanje bilo koje vrste.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.