Pojam industrijalizacija 4.0 je vrlo interesantan i direktno se tiče pitanja postojećih penzijskih sistema. Šta će biti sa pitanjem postojećih tehnologija, radnih mjesta, postojećeg načina finansiranja penzijskih sistema?
Postojeće tehnologije se nezaustavljivo mijenjaju najnovijim tehnologijama i to više niko ni pod kojim uslovima ne može zaustaviti.
Ljudska radna snaga sve se više mijenja automatizovanim mašinama, čime se istovremeno i nezaustavljivo smanjuje broj zaposlenih na postojećim radnim mjestima, jer jednostavno postaju višak. Šta će biti sa pitanjem radnih mjesta? Koliko će ih se ugasiti? Gdje će raditi višak postojeće radne snage? Koliki uticaj na rješenje ovog problema ima ili treba da ima prilagođavanje postojećeg sistema obrazovanja?
Sve su to pitanja na koja se intenzivno nastoji u što kraćem vremenu doći do kvalitetnog odgovora, jer vremena za čekanje nema.
Jedno od ključnih pitanja je šta će biti sa finansiranjem postojećih penzijskih sistema obaveznog osiguranja. Kako će se finansirati penzije za postojeće penzionere, a kako sistem socijalnog osiguranja? Finansiranje postojećih penzijskih sistema sve je teže i sve neizvjesnije, a ključni razlog je nezaustavljivo približavanje broja penzionera i zaposlenih koje je direktno uslovljeno starenjem evropskih nacija. Tako za dvadesetak godina Austrija očekuje potpuno izjednačenje broja zaposlenih i broja penzionera, a koji trenutno iznosi 2,1:1. Države su svake godine prinuđene izdvajati sve veće i veće sume nedostajućih sredstava za isplatu sve većeg broja penzija. Već odavno u Evropi se iz budžeta izdvajaju desetine milijardi evra nedostajućih sredstava za isplatu penzija. Tako će jedna od najrazvijenijih zemalja u Evropi, Austrija, u ovoj godini iz budžeta izdvojiti 8,7 milijardi evra nedostajućih sredstava za isplatu penzija na postojećem nivou za preko dva miliona penzionera. U slučaju Njemačke radi se o nekoliko puta većem iznosu. Sasvim slobodno možemo reći da nema evropske države koja nije prinuđena izdvajati ogromna finansijska sredstva iz budžeta za pomoć u isplati penzija.
Odgovori na ova pitanja treba da daju način i put na koji će se pokušati rješavati evidentni problemi sa kojima se susreću penzijski sistemi i državni budžeti.
Postojeći penzijski sistemi su prije pola vijeka radnicima obećavali svijetlu budućnost i sigurnost u starosti. Da li je to tako i sada? Danas, nažalost, nije tako! O socijalnim pitanjima svako društvo mora otvoreno i široko razgovarati, stalno se boriti i iznalaziti nove načine za sigurniju i koliko-toliko obećavajuću budućnost postojećih i budućih penzionera.
Neminovno je da društvo ima stalnu potrebu za napretkom i visokorazvijenom tehnologijom, pa shodno tome i za stalnim promjenama i reformama postojećih penzijskih sistema koji bi trebalo da obezbijede sigurnost i perspektivu dajući pri tome ljudima određenu mjeru slobode koju će imati u starosti, kada ne budu više bili radno sposobni. Na taj način se borimo protiv siromaštva u starosti. Kako bi ta borba bila što uspješnija, ona mora biti široko prihvaćena, zajednička i prekogranična.
Šta znači ta borba za tržište rada, a šta za penzijski sistem?
Jedino rad stvara novu vrijednost. U eri visokorazvijene tehnologije nameće se logično pitanje ko će raditi i pod kojim uslovima će rad biti sprovođen, a što direktno ukazuje na pitanje podjele rada u Evropi, pa i šire.
Danas ljudi stalno mijenjaju posao, stalno su u potrazi za lakšim i bolje plaćenim poslom. Stalno se mijenjaju načini rada i visina prihoda, mijenja se zaposlenost i samozaposlenost. Mijenjaju se zakoni o radu, ali i dalje ostaju tzv. rupe u zakonu. Različiti su uslovi i dužina korištenja porodiljskog bolovanja, visina stope doprinosa, uslovi za ostvarivanje prava, itd. Ipak, ključno pitanje ostaje čime i kako finansirati postojeći penzijski sistem.
Sve su ovo pitanja koja stvaraju probleme i nastoje napraviti različitosti u društvu i državi, ugrožavajući njihovu stabilnost. Zbog toga se sve socijalne promjene moraju na određeni i najprihvatljiviji način preoblikovati, kako bi penzioneri u budućnosti bili što spokojniji.
Kako bi došli do tog cilja nužno je da osiguranici, sindikati, poslodavci i država konačno budu iskreni partneri. Moraju se sve ti problemi staviti na sto, otvoreno razgovarati, zajednički donijeti najkvalitetnije odluke čije sprovođenje će omogućiti toliko željeni spokoj penzionera u budućnosti.
Na kraju, šta je to što zajednički možemo stvoriti? Šta je to što politika treba da uradi i obezbijedi? Kako ćemo sarađivati u budućnosti i kako ćemo graditi međusobno povjerenje? To su pitanja na koja, na kraju, jedino zajednički mogu i moraju odgovoriti radnici, sindikati, poslodavci i država.
Dr Mladen Milić, direktor Fonda PIO RS
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.