Moram priznati da do prije neki dan nisam ni znao da postoji Međunarodni dan mira. Ili sam negdje u memoriji zaturio taj podatak. Mediji me podsjetiše i poučiše da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, na inicijativu Rusije, ustanovila ovaj dan još 2002. godine.
Međunarodni dan mira, moram i to priznati, asocirao me na jedan moj raniji aforizam: "Jedan dan u godini, 8. april, Ujedinjene nacije proglasile su za romski. Svi ostali dani tom narodu i dalje su ciganski".
Ovim aforizmom sam želio progovoriti o nedopustivo lošem položaju i predrasudama prema Romima u većini zemalja gdje ovaj narod bitiše.
A Romi žive širom svijeta, na svim kontinentima. Ali kakve veze imaju Romi i njihov dan sa Međunarodnim danom mira? Pa ipak, koliko god to bilo licemjerno, Romi imaju taj jedan jedini dan u godini kada se sjetimo da i oni žive tu pored nas, manje ili više diskriminisani i prokaženi i da postoji potreba da se stanje znatno izmijeni nabolje. Sa mirom u svijetu, stvari stoje još gore. Od završetka Drugog svjetskog rata do danas nije prošao niti jedan jedini dan, pa ni ovaj međunarodni, a da negdje u svijetu nisu vođeni ratovi. Ovoj poražavajućoj statistici za ljudski rod svoj znatan doprinos i sami smo dali devedesetih godina prošlog vijeka. I kako to slikovito reče sociolog Slavo Kukić, zakopali smo ratne sjekire, ali se gotovo nismo maknuli od nulte tačke, nismo doživjeli otrežnjenje u odnosu na ono što nam se desilo.
Političari i dalje, zarad ličnih interesa i opstanka na vlasti, svoje narode plaše jedne drugima, održavaju i povremeno sole i precizno doziraju tenzije. Toga smo svjedoci svakodnevno. Narod se, dakle, više od dvije decenije lagano krčka na vatri strahova i mržnje. Običan čovjek u ovakvom društvu teško da može pronaći svoj unutrašnji mir, pa i ne čudi da više od pedeset procenata stanovnika Bosne i Hercegovine svih nacionalnosti strahuje od novog rata. Nacionalizmom se možda nakratko može zavarati, ali ne i nahraniti gladni stomak, pa otuda i apatija i beznađe, iz kojih bijeg u inostranstvo djeluje kao jedini izlaz za dvije trećine mladih u zemlji. Uz ogromne demografske gubitke u ratu i negativan prirodni priraštaj, posljednjih godina svjedoci smo novog egzodusa. Uskoro, ako se stanje ne promijeni, nećemo imati ne samo visokoobrazovane, već radne snage uopšte, jer ni migranti iz Sirije i drugih zemalja nas neće, i oni nas mimoilaze. Škole se zatvaraju, Bosna i Hercegovina i njeni entiteti pretvaraju se u gerijatriju.
Ali, vratimo se Međunarodnom danu mira... Stanje u svijetu sve više se komplikuje. Pored sukoba koji traju već duže vrijeme, javljaju se i nova žarišta, kao što je najskoriji progon pola miliona stanovnika Mjanmara islamske vjeroispovijesti i humanitarna katastrofa koja prijeti. Ipak, ono najgore, kao zla kob prijeti sa Korejskog poluostrva. Čovječanstvo nikada nije bilo bliže nuklearnom ratu. Inaćenje prema cijelom svijetu i zabavljanje nuklearnim testovima sjevernokorejskog lidera Kim Jong Una, i neodgovorne, odvratne izjave američkog predsjednika Donalda Trampa o uništenju čitave Sjeverne Koreje, upravo za Dan mira, mogu biti uvod u još goru krizu. Dva lidera, od kojih je jedan predsjednik najmoćnije zemlje svijeta, ponašaju se kao razmažena derišta. Sličnu retoriku slušali smo '91. i '92, kada se Balkanom širio miris baruta. Čovječanstvo sada balansira na tankoj žici, a ponor je predubok.
Potrebni su glasovi mira i razuma, snažni i odlučni. I međunarodnih organizacija, i vjerskih vođa, i svakog pojedinca koji ima autoritet u svijetu. SAD, Rusija i Kina treba da zanemare međusobna razmimoilaženja. Zajednički i koordinisano mogu i moraju obuzdati Kim Jong Una i njegovo nuklearno oružje staviti pod kontrolu, a zatim poluostrvo osloboditi nuklearnog potencijala. Potrebno je djelovati brzo i snažno u tom pravcu, jer već uskoro može biti kasno. Ukoliko ne bude dovoljno pameti, Međunarodni dan mira i njegovo obilježavanje izgubiće svaki smisao.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.